Ležala je na krevetu i razmišljala. Tko su one tri siluete koje se motaju po kvartu? Nije se mogla sjetiti je li ih negdje već vidjela. Što rade? Zašto? Kakve su im namjere? Ne baš najbolje kada pod okriljem mraka njuškaju uokolo. Ali zašto?
Onda se sjetila da nije vratila Pticu u meni u knjižnicu. Možda će platiti i zakasninu. Da, trebala bi to danas napraviti, a tako joj se ne da. Dan je nekako monoton, beskrajno dugačak, sipi ona sitna kiša i ništa se ne vidi od magle. Najradije bi ostala doma i čitala. Problem je samo da nema što čitati. Dakle, nema joj druge nego da se spusti do grada. Ustala je, brzinski navukla traperice i prvu majicu koja joj je došla pod ruku – neki zeleni pulover. Na hodniku je susrela mamu (da, i ona je kući, na godišnjem, spojila je dane između Božića i Nove godine), također spremnu za izlazak iz kuće. Stajala je ispred njezine sobe u onom svom dugačkom kaputu, šalu od kašmira, s ključevima u rukama.
“Baš sam ti htjela reći da idem do Sanje”, rekla je mama.
Sanja je njezina prijateljica još iz srednje škole. Povremeno se vide, zajedno s još nekim kolegicama, i onda satima tračaju uz kavu. Barem je Lena tako zamišljala njihova sredovječna druženja.
“Aha, ok.”
Dohvatila je jaknu i stala navlačiti Marte.
“I ti ideš negdje?” upitala ju je mama.
“Da. U grad. Moram vratiti knjigu i uzeti neku novu”, odgovorila je dok je kopala po ormaru u potrazi za kišobranom.
“Daj, prebacit ću te”, rekla je mama na izlaznim vratima.
“O, super”, prihvatila je Lena.
Već su joj dosadili poluprazni autobusi.
Mama ju je iskrcala na Žabici. Rekla joj neka navrati poslije do Sanje pa će se zajedno vratiti kući i potrubila joj umjesto pozdrava. Do knjižnice joj je trebalo manje od pet minuta. Nekako se nadala da neće susresti onu knjižničarku s naočalama. Malo joj je bilo neugodno što je knjižicu koju je pročitala za dvadesetak minuta držala mjesec dana. Ušla je u ugodno osvijetljen prostor gradske knjižnice. Kao ni inače, nije bilo mnogo ljudi. Pozdravila je gospođe za pultom i nestala među policama. Hmmm, ni sama nije znala što bi uzela. Pogledom je prelazila po poredanim fantasy romanima. Toliko ih je već pročitala da su joj pomalo dosadili. Sada bi baš pročitala neki horor, ali onako, malo žešći. Zadubljena u potrazi, Lena nije ni primijetila da je svjetlo zažmirkalo, ispustilo kratki zzzzzzzzzzzz i nestalo.
“Tražiš nešto određeno?” začula je već poznati glas.
Protrnula je. Tek je sada primijetila da je prostor između dviju polica prepunih knjiga bio u mraku. Okrenula se i pričekala koju sekundu da joj se oči priviknu na polumrak.
“Više sam luda od ovih električnih instalacija”, rekla je žena čiji je glas, naravno, odmah prepoznala. “Zoveš ili ne zoveš električara, isto ti dođe.”
“O, dobar dan”, rekla je Lena.
“Dobra večer i tebi”, odgovorila je knjižničarka. “Baš sam se pitala što je s tobom kad te nije bilo poprilično dugo...”
Iz džepa svojih traperica izvukla je malenu bateriju i osvijetlila prostor između polica.
“Ma daaa...” promucala je Lena. “Kupila sam si knjigu za Božić pa zato nisam došla.”
“Lijepo, lijepo... da još netko kupuje knjige, to mislim”, nastavila je knjižničarka. “Nego, što tražiš?”
“Ja bih neki horor”, ispalila je Lena. “Jako strašan”, nadodala je.
Knjižničarka se nasmijala. Potom je baterijsko svjetlo usmjerila na poredane knjige.
“Svi ovi su poprilično stereotipni. Znaš, ono, kraj ljeta, klinci se kupaju na jezeru, u zraku se već osjeća dolazak jeseni i onda jedan po jedan počinju nestajati.”
“To je baš kul!” oduševljeno će Lena.
Knjižničarka ju je samo pogledala.
“Možda i nije, da...” prošaptala je.
Ni sama nije znala zašto je pred ovom ženom uvijek tako skrušena. Kao da joj je mama. Ili kakva stroga profesorica. Ili buduća šefica.
“Ako već želiš čitati horore, premda ih ja ne volim, ali to sada nema veze...” rekla je i posegnula za knjigom s čijeg ju je ovitka promatralo žuto mačje oko. “Onda čitaj književne majstore tog žanra”, zaključila je i predala joj knjigu.
Edgar Allan Poe. Crni mačak i druge priče.
Lena nikad nije čula za tog čudnog lika čija je fotografija stajala na naslovnici, odmah pored sjene mačke i pripremljene omče. Za koga? pitala se. Crna kosa, brčići, bijela marama zavezana oko vrata. Baš izgleda nekako gotički, pomislila je. A ona je najveća obožavateljica gotike. U svemu. Hmmm, možda ne bude loše. Možda ova ženska ima pravo. Ipak tu šljaka cijeli život.
“Žena”, ispravila ju je knjižničarka. “Ili gospođa u najboljim godinama, kako želiš. Usput, u knjižnici radim zadnjih deset godina. Prije sam predavala filozofiju”, rekla je kao da joj je pročitala misli. “Hoćemo li?” rukom joj je pokazala put prema pultu za zaduživanje knjiga.
Lena je ostala bez riječi. Fak, kako je znala što sam mislila? Oprostite, oprostite, više neću reći ni riječi.
“Kako ti se svidjela priča o Berti Hansson?” upitala ju je dok je nešto tipkala po kompjutoru.
“Jako. Baš je potresna. Iako sam na početku mislila da je slikovnica”, nasmiješila se. “Čak sam malo i zaplakala.”
“Znam”, knjižničarka ju je pogledala kroz poluspuštene naočale. “Snagu ne možeš tražiti nigdje osim u sebi. Snaga, to si ti. Dobra si ti djevojčica”, nasmiješila joj se i pružila Crnog mačka. “Vidimo se onda kad pročitaš Poea. Znaš da želim čuti tvoje mišljenje. A sada... doviđenja.”
S knjigom u rukama Lena je izašla na Korzo. Zbunjena. Jako zbunjena.
Možda je sve bila samo slučajnost, pomislila je.
Silno je željela u to vjerovati.
Kiša je i nadalje sipila. Ne da joj se sada ići kod one Sanje na Vežicu. Pa to je na sasvim drugom kraju grada. Uostalom, što bi ona s tim gospođama koje pričaju o odjeći iz Desiguala, menstruacijama koje su im sve neredovitije, problemima sa štitnjačom, neukrotivom dječurlijom...
Ne, hvala, odlučila je.
Pogledala je na sat. Autobus kreće tek za 45 minuta. Koliko je to krugova Korzom, razmišljala je i zaključila – previše. U imeniku na svom mobitelu našla je Dorin broj. No, umjesto njezina zvonkoga glasa začula je poruku automatske sekretarice: Osoba koju ste nazvali isključila je mobilni telefon. Pa je nazvala centralu taksi-službe za koju je Dora radila.
“Izvolite?” začula je ugodan muški glas.
“Trebala bih Doru, vašu taksisticu, ako može doći po mene... Čekala bih je na Jelačićevom trgu... Vožnja do Drenove”, izrecitirala je Lena.
“Oprostite, koga trebate?” upitao ju je poprilično zbunjeni dispečer.
“Doru, onu plavokosu, ispirsanu... Radi kod vas i vozi taksi. Ili ne...” zbunila se i Lena.
“Žao mi je, ali nikakva Dora ne radi kod nas. Niti je ikada radila.”
“???”
“Ako želite, mogu vam poslati drugog vozača, nije problem”, rekao je dispečer.
“Ne, hvala”, Lena je brzinski privela razgovor kraju.
Dobro, što je sad ovo?! Što se događa?! Pa nije nas vozio duh?! I mama je bila sa mnom kad nas je vozila u grad i vratila nas kući! Nisam luda, nisam luda, uporno si je ponavljala. Sigurno je došlo do nekog nesporazuma...
Umorna, Lena je krenula prema autobusnoj stanici. Idućih 40 minuta sjedila je na metanoj klupici natkrivene čekaonice dok je oluja misli divljala u njezinoj glavi.
Nema komentara:
Objavi komentar