Neobičan kraj jedne priče... Ili pak ne?

Porsche Taycan turirao je ispred zgrade u ulici Franje Račkoga. Unatoč nekoć lijepim zgradama s kojih je danas otpadala fasada, ta je uličica bila zapuštena i prljava. Definitivno nije bila mjesto gdje bi itko poželio živjeti. U daljini se čulo žuborenje nabujale Rječine. Bijeli automobil bio je parkiran ispod svjetla ulične rasvjete. U njemu su sjedile dvije žene. I čekale. Konačno su se otvorila velika drvena vrata i jedna je žena izašla iz zgrade. Unatoč mraku, glavu je prekrila kapuljačom. Potrčala je prema automobilu, otvorila vrata i sjela.
“Dobro, koji ti je? Zar baš moraš tako turirati taj automobil u dva sata ujutro?” ljutito je upitala umjesto pozdrava. “Probudit ćeš i ono malo susjeda i sve štakore. A to je najmanje što mi sada treba. Na susjede mislim. Na njihova šuškanja i neizgovorena pitanja.”
Mlada žena kratke plave kose, s pirsinzima u uhu, okrenula se prema njoj.
“Alizon, čekamo te već petnaest minuta. Opet kasniš.”
“Kad sam morala...”
“Jesi uspjela?” oglasila se sada i druga žena.
“Ne, nažalost nisam”, skrušeno je odgovorila. “Zato ćemo morati stati... Nisam to baš tako zamišljala, ali...”
“Krenimo onda!”
Žena za volanom ubacila je u brzinu i za sobom ostavila mračnu smrdljivu uličicu. Projurila je kroz crveno unatoč upozorenjima svojih suputnica.
“Ti stvarno nisi normalna!” viknula je Alizon sa stražnjeg sjedala.
“Ovoga se puta i ja moram složiti s njom”, rekla je žena na suvozačkom mjestu koja se zvala Elphaba.
“Što ste se tako uskokodakale?! Vidjele ste da na cesti nema nikoga, niste li? Ne moram vas podsjećati da nemamo vremena na bacanje. Ili moram?” Theodora je još snažnije stisnula volan jednom rukom, dok drugu nije podizala s mjenjača. “A do Kleka nećemo stići baš za pola sata. I još usput moramo opljačkati laboratorij”, nasmijala se.
“S kime ja dijelim sestrinstvo... i to od 1666. godine”, promrmljala je Alizon.
“A tek ja!” usprotivila se Theodora. “Nemoj misliti da nisam čula tvoja zanovijetanja.”
“Djevojke, djevojke, dajte, uozbiljite se”, Elphaba je svojim baršunastim glasom nastojala smiriti strasti.
Theodora je jurila zavojitom ulicom Franje Račkoga. Podno oštrih i strmoglavih litica divljala je Rječina. Na Orehovici je proslijedila prema staroj cesti punoj rupa i neravnina. Ubrzo su se našle pred velikim pogonom poznate farmaceutske tvornice. Theodora je usporila i ugasila svjetla na svom Porcheu. Otklizila je tih petstotinjak metara prije negoli se zaustavila u potpunom mraku na parkiralištu iza tvornice.
“Alizon će nam pokazati put”, rekla je pomalo zajedljivo.
“Ti ostani ovdje i gledaj hoće li netko naići”, oglasila se Elphaba. “Zaštitar, na primjer. Idemo samo nas dvije.”
“Kako hoćete”, odgovorila je vadeći iz kutije novu cigaretu.
“Njezina mama radi ovdje, znaš?” rekla je Alizon. “Valjda ćemo naći sve što nam treba.”
“Očekujem gotov proizvod ovoga puta”, nasmijala se Theodora.
Pod okriljem mraka dvije su žene krenule prema ostakljenoj zgradi.
“Hej, ola, a kako mislite ući?” opet se oglasila Theodora. “Što, pozvonit ćete, reći dobra večer i ušetati?”
Zastale su zatečene njezinim pitanjem. Uistinu, o tome nisu razmišljale.
Theodora je vratila cigaretu natrag u kutiju, otvorila prtljažnik i izvukla crvena kliješta zvana papagajke. U dva-tri koraka našla se pred vratima koja su bila zavezana lancem. Presjekla ga je neobičnom lakoćom, a potom obila i bravu. Alizonini i Elphabini upitni pogledi govorili su više od riječi.
“Svašta čovjek nauči u životu”, bilo je sve što je Theodora rekla.
Ušle su u mrak. Sve tri. Baterijom su osvjetljavale natpise na vratima.
“Morat ćemo na kat”, zaključila je Elphaba.
I uistinu, Theodora je ubrzo osvijetlila natpis SKLADIŠTE. Opet je vješto i nečujno obila bravu i ušla. Police prepune kutija ispunjavale su prostoriju od dna do vrha. Čitale su i čitale natpise na naljepnicama dok konačno nisu našle što su tražile: bademovo ulje, kokosovo ulje, pčelinji vosak i brojna eterična ulja: neven, kamilica, pepermint, đumbir, pačuli, lavanda...
“Ajme, koja divota!” uskliknula je Theodora. “Znala sam, trebala sam raditi tako nešto, miješati kremice, a ne...” nije dovršila misao.
“Nosi ovo!” rekla joj je Alizon zapovjedno.
Nastavile su osvjetljavati natpise na vratima dok se nisu zaustavile, a potom i ušle kroz ona na kojima je pisalo LABORATORIJ.
Bademovo i kokosovo ulje najprije su otapale na laganoj vatri, a potom dodale pčelinji vosak. Naravno, nisu se mogle od prve dogovoriti koja će esencijalna ulja koristiti pa su smjesu podijelile na tri dijela i svaka je ukapala aromatična ulja po svom izboru. Losion su ulile u sterilizirane posude.
“Hajdemo odavde!” Alizon je hitala prema izlazu, a Elphaba ju je slijedila.
“Nema Theodore!” prošaptala je Elphaba kad su se našle na otvorenom.
“Tako mi svega, poslužit ću se onim starim, prastarim metodama. Iščupat ću joj utrobu ovim rukama!” pritom je obje ruke podigla u zrak.
Krenule su prema parkiranom automobilu. I čekale. Uskoro su je ugledale iza poslaganih kutija koje je nosila. Točnije rečeno, vidjele su samo njezine noge koje su žurile prema Porcheu. Posložila ih je u prtljažnik gdje je odložila i papagajke i bateriju. Opet je otklizila s parkirališta za zaposlenike. Nastavila je voziti starom cestom sve do raskršća gdje se priključila na autocestu i stisnula gas.
“One kutije?” konačno se oglasila Alizon.
“A to? Nisam mogla odoljeti. Kreme protiv bora, za ruke, tijelo... I morska voda u spreju svih mogućih vrsta i mirisa. Znaš da imam kroničnih problema sa sinusima...”
Nastavile su vožnju u tišini.
Theodora je konačno parkirala svoj Porche podno planine. Vani je još uvijek bilo mračno. Sve tri žene namazale su lice i ruke svojim kremama. Potom su odjenule dugačke crne tunike s kapuljačama koje su im prekrile glavu. Započele su uspon strmom planinskom cestom.
“Jesmo li uspješno privele kraju svoj zadatak?” upitala je Elphaba.
“Mislim da jesmo. Držale smo je podalje, koliko smo mogle, od zlih sila i uvjerile je da snagu ne traži negdje izvan, već u sebi”, zaključila je Alizon povjerenu im misiju spašavanja duša na Zemlji.
“Mala je bila totalno simpa”, oglasila se sada i Theodora. “Šteta što nam nije bilo dopušteno uvesti je u labirinte magije. Bila bi izvrsna učenica. Žao mi je što je više nećemo vidjeti. Ili mođžda ipak hoćemo? Što vi mislite?”

Odgovora nije bilo.
Kada su stigle na vrh, na očekivano mjesto susreta, prve zrake sunca najavile su novi dan. Kleknule su oko kamenog žrtvenika u čijoj su sredini zapalile svijeću i uhvatile se za ruke.
“Ni o vatru, ni o vodu, ni o zemlju, ni o vjetar”, počele su ponavljati, najprije tiho, a potom sve glasnije. “Neka naša djela govore o nama”, nastavile su.
Kao da su čekale da se dogodi nešto.
I dogodilo se.
Zemlja se zatresla. Osjetile su kako se kamenje kotrlja pod njihovim nogama. Još su jače stisnule ruke jedna drugoj. Činilo se kao da će se tlo otvoriti i progutati ih u svom bezdanu.
I onda je iznenada sve utihnulo.
Sunce je zasjalo u svojoj punoj ljepoti.

(ilustracija: pixabay.com)

Opet (konačno!) u Zagrebu

Mobitel joj je zavibrirao u stražnjem džepu traperica.
“Molim te, nemoj kasniti. Znaš da u jedan idemo za Zagreb?” oglasila se mama s druge strane.
Kako ne bi znala? Danas tata konačno dolazi kući. Ona i mama čekat će ga na zagrebačkom aerodromu.
“Jesi li zadovoljna?” upitala ju je frizerka dok joj je mekanom četkicom uklanjala kosu s vrata i lica.
“Pregenijalno!” rekla je pogledavajući se u ogledalu.
Uokolo stolice na kojoj je sjedila rasula se njezina kosa. Ova kratka pixie frizura savršeno joj je pristajala. Još je više naglašavala njezine zelene oči.
“Još malo kreme za njegu i oblikovanje i... odlično”, rekla je mlada frizerka namještavajući svaki pramen.
Kad je izašla iz salona, snimila je par selfieja i poslala ih Mateju. Dovoljno dobro? napisala je u poruci. Nije dugo čekala na odgovor. Zakon!
Na putu prema kući skinula je jaknu. Vrijeme je uistinu bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine. Baš kako je rekla ona cvjećarica. Stabla badema i amula izbacila su prve cvjetove. Naravno da se vrijeme može naglo preokrenuti, ali nema veze. Lena je uživala u toplom suncu i onom tako nježnom mirisu ranog proljeća. Iza suhozida koji su omeđivali puteljak koji je vodio do njezine zgrade ubrala je grančicu nekog rascvjetalog grma. Vjerojatno se nikad neće naviknuti na ovaj prizor – iz nekakvog prirodnog, čak bi rekla ruralnog krajolika koji je preostao od nekadašnjeg naselja, odjednom ulazi među moderne zgrade.
U stanu je vladala tišina. Čula je samo zvuk vode iz kupaonice. Ubacila je cvijet u vazu. Mama je otvorila balkonska vrata i pustila proljeće u stan.
“Hoćeš brzo biti gotova?” pokucala je na vrata. “I ja se moram spremiti, znaš?”
“Evo, sad ću”, doviknula je mama.
Ušla je u svoju sobu i zagledala se u nedavni crtež – tri mlade žene stoje na nekoj livadi. Vidjela su se samo njihova leđa, duge kose, bijele haljine i vijenci od cvijeća koje su imale na glavi. I da, bile su zagrljene.

“Kupaonica ti je slobodna”, začula je mamin glas na vratima koji joj se približavao.
Nije se okrenula.
“Ti si ovo nacrtala?” bilo je njezino sljedeće pitanje.
“Da. Pred par dana”, odgovorila je. “Vrijedi li što?”
“Odlično je”, mama je i dalje gledala u crtež.
“To samo tako kažeš ili ti se stvarno sviđa?” Lena je, po običaju, bila sumnjičava.
“Ne, stvarno. Tko su one?” upitala je mama.

“Tri sestre možda. Ili tri prijateljice. Čuvarice. Zaštitnice. Mogu biti bilo tko.”

“Ajme, pa ti si se ošišala?” mama ju je sada pogledala.

“A to, da, jesam. Fora je, jel' da?”

“Ma tebi sve lijepo stoji”, mama je rukom prošla kroz njezinu kosu. “Idi se spremiti. Još moramo i ručati. Krećemo za pola sata.”

***

Prošavši Drenovu i ružno škurinjsko naselje, priključile su se na autocestu. Lena je gledala kroz prozor. Desnom rukom na kojoj bi, kako ju je pomicala, zazveckala narukvica, mamin božićni poklon, skrivala je lice od sunca. Nakon što su za sobom ostavile 25-katne nebodere, Kozalu, Trsat te ono gigantsko zdanje od laboratorija u kojem je mama radila, pred njima su se, jedan za drugim, nanizali tuneli i vijadukti autoceste Rijeka-Zagreb. Nije znala o čemu mama razmišlja. Ili je samo koncentrirana na vožnju. Ona pak ni o čemu nije razmišljala. Samo je gledala pejzaž koji je promicao iza automobilskog stakla.
“Moram na wc”, rekla je Lena negdje na pola puta.
Mama je stala na sljedećem odmorištu. Sjela je na terasu i čekala da se Lena vrati. Sebi je u međuvremenu naručila kavu, a njoj sok od jagode. Promatrala ju je iza sunčanih naočala dok se približavala stolu. Njezino skoro pa petnaestogodišnje čudo u šarenim čarapama, crnoj haljini i Martensicama. Vrijeme je tako nemilosrdno, pomislila je. Prebrzo prolazi.
Nastavile su put prema Zagrebu. Na stolu je ostala mala bijela šalica i čaša niz čije su se stijenke cijedili ostaci soka.
Konačno je ugledala betonsko-staklenu zgradu aerodroma. Ušle su u veliki atrij. Mama je pogledala na sat pa na raspored letova, u slučaju da onaj tatin kasni. Nije bilo potrebe. Lena ga je prva ugledala. Sjedio je na jednoj klupi oslonivši se rukom na jedan od kofera. Potrčala je prema njemu dok su njezine Marte zaškripale po bijelim pločama. Kao da je očekuje baš iz tog smjera, okrenuo je glavu. Ustao je, nasmiješio se i zagrlio je. Dok je bila mala, doslovno bi nestala u njegovu zagrljaju. Bila je tada posve zaštićena od svega. Sada joj je učinilo, nakon dugo vremena, da je taj zagrljaj nekako prerasla. Iako je bila sretna zbog ponovnog susreta, ovoga je puta ta sreća bila nagrižena napuklinama tuge.
“Idemo što prije odavde”, rekao je tata umorno. “Dosta mi je i aerodroma i presjedanja za barem tri mjeseca”, osmjehnuo se.
Tata je predložio da zastanu u Zagrebu.
Nakon pola sata sjedili su na osunčanoj terasi kavane na Trgu bana Jelačića. Nakon što je popila već drugi sok od jagode, Lena je ustala i rekla da će skoknuti do male prodavaonice ploča u Bogovićevoj. Ostavila je tatu i mamu u njihovim razgovorima. Hodajući trgom i pogledavajući lijevo-desno prilikom prelaženja tramvajskih tračnica, imala je osjećaj da nikad nije otišla iz ovoga grada. Kao da je još jučer lutala njegovim ulicama, usput kupila kroasan i ukrcala se u plavi tramvaj koji ju je odvezao kući.
Držeći u ruci zamotani cd – poklon za Mateja – sjela je za stol i otpila svoj sok do kraja.
Tata ih je potom počastio ručkom-večerom u obližnjem malom pubu. Pohana piletina i kroketi od sira bili su izvrsni.
Mama je vozila na putu do Rijeke. Kao i prije godinu dana, za sobom je ostavila široke zagrebačke avenije. I brojna sjećanja. U grlu joj je opet nabubrila ona kugla, mješavina svega i svačega, koju nikako nije mogla progutati.
Zabljeskivala su je automobilska svjetla u sumraku.

(fotografija: infozagreb.hr)
Tišinu je ometalo tiho tatino disanje na zadnjem sjedištu.

Konačni obračun s bullerima

Lenu su danima mučila ona dva natpisa: na hudici i na susjedovom autu. Kada je već odlučila biti Auguste Dupin po drugi put – inspektor iz Poeove pripovijetke Umorstva u ulici Morgue – onda mora napraviti sve po pravilima. Već u idućem trenu sjedila je u uobičajeno polupraznom autobusu broj 11 kojim se odvezla do grada. Iskrcala se na zadnjoj stanici, na Delti. Šetalištem uz Rječinu nastavila je prema kavezu – košarkaškom igralištu ograđenom žicom. Ruke je zavukla u džepove. Na glavu je navukla kapuljaču. Nastojala je biti što neprimjetnija. Bio je tamo. Zajedno sa svojom pratnjom. Uočila ih je već izdaleka. Stvarno su vješto haklali i zabijali, morala je to sama sebi priznati, premda su joj bili ogavne primitivne njuške. Kada je igra bila gotova, iz svoje sportske torbe izvukao je hudicu i obukao je preko oznojene majice. Fight like a street warrior, pročitala je natpis na leđima crne hudice. Više nije bilo mjesta dvojbama. Mogla se okrenuti i otići. Sve ispričati mami pa neka ona dalje otpetljava situaciju nazvanu išarani policajčev auto umjesto nje. Da, mogla je... Da je bila neka druga djevojka, a ne Lena Car.
Odmaknula se od ograde na koju je cijelo vrijeme bila oslonjena i potrčala prema igralištu. Bili su već na izlazu kada se prstima uhvatila za žičanu mrežu i povikala:
“Hej, idioti! Da, da, baš vi!”
Zastali su i okrenuli se u smjeru poznatog im glasa.
Ispod kapuljače provirivao je pramen njezine sjajne crne kose i jednako sjajne zelene oči.
“Ok, znala sam da ste nepismeni”, nastavila je. “Ali nisam znala da ste baš toliko glupi”, sada se pak smijala. “Andy, Andy, odmah sam prepoznala tvoj ružan rukopis... Samo nisam znala da ne razlikuješ Megane i Citroën C4. Ono, to zna čak i glupa kuja poput mene.”
Andrej joj se toliko približio s druge strane žice da je mogla osjetiti njegov zadah na današnji smrdljivi ručak. Toni i Leo smjestili su se s njegove desne i lijeve strane.
“Gle, Andy, da ti nešto objasnim”, nastavila je. “Fulao si auto. Vjerojatno si mislio išarati onaj koji vozi moja mama, dakle Citroën C4, jer njezina je kći glupa kuja. Nije li? Ali ti si išarao auto tipa koji vozi bijeli Megane i koji uopće nema djecu. Ups, zaboravila sam ti reći. On je policajac. Inspektor. Zamisli ti to...”
Jednom se rukom i nadalje držala za žicu, dok se drugom uhvatila za trbuh koji ju je počeo boljeti od silnog smijeha, valjda.
Andrejevim licem zatitrao je grč bijesa. Šutio je.
“Ma pusti je, sere i laže”, oglasio se Toni.
“I mi bi ti, kao, ono, trebali vjerovati”, nastavio je Leo.
“Kako hoćete...” rekla je i dalje ih promatrajući s druge strane žice. “Ne bi bilo zgodno da drot pokuca na vaša vrata. Vjerojatno bi uslijedile prekršajne, možda i kaznene prijave...”
U idućem trenutku Andrej je tako snažno otvorenim dlanom lupio po žičanoj mreži da se cijeli kavez zatresao od siline njegova udarca.
“Kuja! Najobičnija glupa kuja, eto što si ti!” povikao je Andrej.
Lena je ostala nepomična.
Odmaknuli su se i krenuli preko igrališta prema izlazu. Gledala je u njihova leđa. Nije se mogla suzdržati.
“Fight like a moron!” viknula je za njima.
Nakratko su zastali, a onda nastavili svojim putem.
Sad je stvarno bilo dosta, začula je odnekud nečiji glas. Nimalo nije nalikovao na mamin. Dala bi ruku u vatru da je to bio glas one knjižničarke. Osvrnula se oko sebe nekoliko puta. Nigdje nije bilo nikoga.

***

U svakoj ruci nosila je dvije velike vreće smeća. Jednu je ubacila u kontejner, a iz druge je vadila plastične boce i novine – otpad koji je ubacila u žuti, odnosno plavi kontejner-otpadnik. Malo žuto čudovište plazilo joj je jezik pa se i ona isplazila njemu. Kada je završila, obrisala je ruke o hlače i potrčala kući.
Ugledala ga je dok je parkirao auto.
Zastala je, ni sama ne zna zašto, i čekala da izađe iz svog bijelog Megana.
“Dobra večer”, rekla je.
“Dobra večer i tebi”, tiho je rekao.
Susjed je, začudo, govorio poprilično tiho. Dok ga nije upoznala, bila je uvjerena da urla. Opet je bio odjeven u službenu policijsku uniformu. Djelovao je umorno.
Pogledala je bijela vrata, premda na njima već odavno nije bilo onog natpisa.
“Odnio sam ga autolakireru”, odgovorio je na njezino nepostavljeno pitanje.
Pogledala je susjeda pa opet njegov Megane.
“Ti ne znaš ništa o tome?” usput ju je upitao oslonjen na svoj auto.
“O čemu?” pravila se kao da joj ništa nije jasno.
“O devastaciji stvari i imovine”, nasmijao se. “O natpisu na mom autu. Razmišljao sam o tome danima. I ne mogu se oteti dojmu da ona rečenica uopće nije bila upućena meni. Nego nekom drugom tko očito ima kćer koju netko ne voli.”
“Da, čudno je to... Ne, ništa ne znam o tom... problemu”, spremno je odgovorila.
“Nikoga slučajno nisi vidjela u svom noćnom promatranju susjedstva?” nastavio je.
“Više ne promatram susjedstvo. Mama mi je oduzela djedov dalekozor. Sada mi preostaje samo čitanje prije spavanja.”
Savršena lažljivica, eto što si ti, Lena Car, pomislila je.
“A tako... No, pretpostavljam da nešto znaš, iako ne znaš, ti bi mi...” nije dovršio rečenicu čekajući Leninu reakciju.
“Naravno!” složila se. “Ali ovoga puta stvarno ništa ne znam. Uostalom, i sami ste rekli da ne zabadam nos gdje mu nije mjesto.”
Krenuli su prema svojim zgradama.
“Laku noć, Lena. I pazi na sebe, djevojčice”, rekao je.
“Laku noć.”
Na pola puta je zastala i okrenula se.
“Niste mi rekli kako se zovete?” viknula je za njim.
“Darko”, kratko je odgovorio.
“Pa... drago mi je, Darko, da smo se upoznali.”
Podigao je ruku u znak pozdrava i nastavio prema svom ulazu.

(fotografija: pexels.com)

Sve polako dolazi na svoje mjesto

Naravno da je i tata na drugom dijelu svijeta bio upoznat sa svime što se dogodilo. Već iste noći, istoga trena kada se Lena mami prvi put nije javila niti joj je odgovorila na poruku. Kada je nanovo te večeri prije spavanja pročitala poruke, nije mogla prepoznati koja je uopće mamina, a koja tatina. Sve su bile nabijene brigom. To ju je ganulo.
Iduće je jutro spavala znatno dulje nego inače. Kao medvjed. Nije čula mamine korake po kuhinji, nije čula ni kada je izašla pa ušla u stan. Probudila se nešto prije podne.
Petnaestak minuta samo je sjedila na krevetu i razmišljala, najviše o susjedu. Majko draga, što je ona sve mislila o njemu? Da je manijak koji zlostavlja svoju ženu. Da ju je možda čak i ubio. Da želi nauditi i njoj. Da je promatra kroz prozorsko staklo. Da je uhodi. Pojavljivao joj se u snovima. A na onu svinjariju kada mu je istresla ritualni pepeo na auto ne želi ni pomisliti. Konačno je ustala. Na kuhinjskom stolu čekao ju je kroasan i prazna šalica iz koje je pila kakao. Mama je stajala pored balkonskih vrata i gledala negdje u neodređenu daljinu. Trznula se tek na Lenino dobro jutro, nakon čega joj je napravila Kraš Express. Onda je sjela njoj nasuprot. Razgovor je trajao više od sat vremena. O opasnostima, povjerenju, sigurnosti, obitelji, međusobnoj potpori, poštovanju, istinama i lažima... pa čak i o nadnaravnim pojavama.
“Znaš... nešto ti moram ispričati”, započela je mama.
Po njezinom pogledu, uzdahu i tom uvodnom znaš, Lena je naslutila da to nije nešto uobičajeno i svakodnevno, kao kada joj priča o najnovijoj generaciji probiotika.
“Bila sam studentica tada i jedan vikend došla sam kući. Ništa posebno. Dan je bio kao i svaki drugi. Ručala sam s roditeljima, navečer izašla van, vratila se kući i spremila se na spavanje. Dva-tri puta okrenula sam se u krevetu i zaspala. U jedno doba noći sam se probudila. Ali baš probudila. Svega sam bila svjesna, prostora i vremena, ma svega. Sanjala sam da je moja mama umrla. Ležala sam na desnom boku i gledala prema vratima. Kad sam se okrenula na lijevi bok, prema zidu, ugledala sam zeleni dim. Nešto kao oblak zelene pare. To je prolazilo kroz zid, čas u sobu gdje su spavali baka i djed, čas u moju. Malo je reći da sam bila u šoku. Ustala sam i pružila ruku prema tom nečem. Istog je trena nestalo. Upalila sam svjetlo na noćnom ormariću. Više nisam spavala. Ujutro, dok smo pile kavu, mama mi je rekla kako je sinoć sanjala grozan san – da sam ja umrla.”
“I?” upitala je Lena iznenađeno.
“I ništa. Puno sam puta mislila o tome. Na kraju zapravo ne znam je li to sve bio samo san ili nije”, završila je mama.
“Uhhh”, promrmljala je Lena.
“Znaš”, opet je započela mama, “ja sam godine i godine provela u raznim istraživačkim laboratorijima. Nagledala sam se... ma čega se sve nisam nagledala. A najviše patogenih promjena na ispitivanim uzorcima. Voljela bih da postoji nešto, bilo što, pa čak i neka nadnaravna sila koja bi sve to pomela u nepovrat. Da ljudi mogu živjeti život bez bolesti i boli. Ali ne postoji, nažalost. Barem se ja s njome nisam upoznala.”
Prešutjela je mami dio priče o Dori koju nije mogla pozvati jer su joj u taksi službi rekli da nikad kod njih nije radila; o knjižničarki u čijoj bi prisutnosti svjetla u knjižnici počela treptati; a niti o cvjećarici koja čeka Imbolc. Mama ima svoja uvjerenja i pogled na svijet. A ona ima svoja. I tu je priči kraj.
“Mama, znaš da te ne bih pitala, ali jako sam umorna od svega. Mogu li dva dana ostati doma?”
“Ma možeš”, pristala je mama jer je itekako dobro znala da je Lena, da se uistinu ne osjeća dobro, nikad takvo što ne bi pitala. “Samo, u ponedjeljak ćeš ići vaditi krv, a onda ćeš uzeti malo vitamina. I za tjedan dana bit ćeš opet spremna za nove avanture”, namignula joj je.
“Neću ići u školu cijeli tjedan?” smiješak je zatitrao u kutu njezinih usana.
“Ostat ćeš cijeli tjedan kući. Napisat ću ti ispričnicu. Nego, Lena, što ćemo ti i ja danas ručati. Već su dva sata!”
“A da idemo negdje na frigane lignje i pomfrit?” predložila je.
“Slažem se! Idemo se spremiti!”

***

Kako cijeli tjedan nije išla u školu, zamolila je Mateja ako joj može donijeti bilježnice za prepisivanje novoga gradiva. Uistinu nije htjela ništa propustiti. Upisi u srednju već su pomalo kucali na vrata.
I tako je Matej navratio do nje jednog prijepodneva s hrpom bilježnica. Fizika, kemija (fuj, fuj), zemljopis, povijest, matematika, hrvatski...
“Možeš ih zadržati koliko ti treba”, rekao je.
“Mislim da i hoću. Pa koliko toga ima...” rekla je prelistavajući njegove bilježnice. “Što ima novog u školi?” upitala je.
“Ništa”, kratko je odgovorio.
“A zanimljivog?”
“Još i manje.”
Danas je bio odjeven u denim traperice, bijelu majicu s natpisom Music makes the world better i crvene Starke.
“Opa!” primijetila je.
“Što?” upitao je.
“Nove Starke?”
“Da, one crne su se raspale”, nasmiješio se.
Bio je to najljepši osmijeh na svijetu. Samo njoj upućen, znala je to.
“Koliko možeš ostati?”
“Zašto?”
“Ja bih počela prepisivati, ti gledaj televiziju, što već... Možemo poslije naručiti pizzu. Ha?”
“Hoćeš li stići sve to prepisati do subote?”
“Da. Zašto?”
“Mislio sam da bismo mogli negdje izaći, u kino ili... ili... bilo gdje već.”
“S tobom bih išla i na kraj svijeta”, rekla je zagrlivši ga.

***

Navečer su ona i mama zajedno gledale televiziju. Potom je krenula prema kupaonici kako bi se spremila za spavanje. Otuširala se svojom omiljenom kupkom od vanilije. Obožavala je taj miris koji ju je uistinu opuštao. Oprala je zube i pogledala se u ogledalo. Vrijeme je za šišanje. Ovog bi se puta mogla ošišati na kratko. Pixie shortcut. Kosa će ionako narasti. Nadala se samo da će se Mateju svidjeti.
Putem prema svojoj sobi mami je viknula laku noć.
Ušla je i upalila svjetlo. Odmaknula je zavjese. Njezinom višemjesečnom neighborhood watchingu došao je kraj. Barem ovakvom kakav je bio do sada. Naime, mami je morala predati djedov dalekozor. A da si kupi novi? Pogledala je kroz prozor. Stanovi preko puta bili su osvijetljeni, premda više nije mogla onako dobro vidjeti njihovu unutrašnjost. Ali zato je jasno vidjela susjeda na drugom katu. Pušio je. Mahnuo joj je kada ju je ugledao. Mahnula je i ona njemu. Njegova žena čak joj je poslala kutiju šarenih makrona sa željama za brzi oporavak. Bili su prefini. Spustila je rolete, sjela za stol i počela crtati.

(ilustracija: pixabay.com)

Vrijeme je za istinu

Nakon što je začula ono Čarlijevo spasonosno diži dupe, vrijeme je da idemo, odahnula je. Najprije je čula otvaranje vrata, a potom i zvuk automobila koji su najprije turirali pred kućom, a onda su u velikoj brzini i nestali. Sve je opet bilo tiho kao i kada je došla. Još je nekoliko minuta ostala klečati iza kredence. Za svaki slučaj. Možda su nešto zaboravili pa bi se mogli vratiti? Kada je i nakon desetak minuta sve bilo tiho, konačno je ustala. Koljena su je neopisivo boljela. Nije vidjela ni prst pred sobom u tom mrklom mraku. Posegnula je za mobitelom u stražnjem džepu i uključila ga. Zabljesnulo ju je svjetlo. Poruke i propušteni pozivi – sve od reda mamini i tatini – počeli su odzvanjati prostorom.

Lena, gdje si?
Lena, javi se!
Lena, opet izvodiš neke gluposti?
Pa gdje si?
Što se dogodilo?
Jesi dobro?
Ljubavi, molim te, molim te, javi mi se. Umrijet ću od brige.

I tako unedogled.
Sat je pokazivao 22.30.
Još uvijek sklonjena između kredence i zida, nazvala je mamu.
Javila se nakon jedne zvonjave.
“Mama...” bilo je sve što je Lena rekla.
“Lena? Jesi li to ti, ljubavi? Jesi li to stvarno ti?” mama je plakala s druge strane.
“Ja sam, da, ja sam”, sada je i Lena počela plakati.
“Gdje si? Što se dogodilo? Jesi dobro?” mama je nizala pitanja.
“Dobro sam. Sada sam dobro”, govorila je Lena istovremeno brišući rukavom jakne i suze i nos. “Mama, dobro me slušaj...”
“Samo mi reci gdje si da dođem po tebe!”
“Mama, sve ću ti reći. Samo me, molim te, slušaj. Može?” sada se već malo pribrala.
“Može. Slušam”, odgovorila je mama.
“Ovako, znam da je već kasno, ali odmah sada idi zvoniti susjedu koji živi u zgradi preko puta naše na drugom katu. On je... on je policajac. Reci mu da je jako, jako hitno i odmah dođite. Adresa je Lubanjski uspon bb. Kad dođete na šumsko raskršće, skrenite cestom koja vodi ubrdo. Vidjet ćete tamo jednu ruševnu kuću. Tamo sam.”
“Pobogu, Lena, što se dogodilo? Je li te netko ozlijedio? Oteo? Ucijenio?”
“Ne, mama, ništa od toga. Sve ću ti ispričati. Samo napravi tako kako sam ti rekla. I to što prije. Molim te!”
“Evo, idem. Na vezi smo”, mama je prekinula razgovor i izjurila iz stana.
Nadala se, duboko se nadala, da će susjed biti kući.
Čekala ih je točno dvadeset minuta. Najprije je čula zvuk automobila, potom otvaranje i zatvaranje vrata, užurbane korake pa otvaranje škripavih ulaznih vrata kuće. Još uvijek se nije ni pomaknula iz svog skrovišta. Tek kada je začula mamin glas koji ju je dozivao, provirila je glavom iza kredence. Mama je plakala, grlila je i ljubila. Susjed je baterijom osvijetlio kuću. Ništa mu nije bilo jasno. Popila je vodu iz boce koju je mama donijela.
Bilo je vrijeme da prva prekine tišinu. I razjasni ovaj kaos u koji ih je uvukla.
“Pa...” započela je. “Jako mi je žao zbog svega.”
“U redu je”, rekao je susjed. “Želiš li da ovdje razgovaramo ili da pođemo kući?”
“Ovdje! Sada! Dok se svega još sjećam...”
“Sjednimo. Može?” predložio je.
Sjeli su za prljavi stol. Mama ju je cijelo vrijeme držala za ruku.
“Dakle”, duboko je uzdahnula, “ja vam imam jednu, ovaj, malo neobičnu naviku. Otkako sam došla iz Zagreba, često promatram susjedstvo. Noću pogotovo. Znam, znam da nije u redu, ali...” prošaptala je. “Ali to sada nije važno. Barem ne za priču koju ću vam sada ispričati... Za jednu drugu... Još nisam sigurna...”
“Lena”, upitala ju je zabrinuto mama, “jesi li možda negdje udarila glavom, ljubavi?”
Vjerojatno se zabrinula zbog njezinih nesuvislih priča.
“Promatraš susjedstvo?” mama kao da je tek sada osvijestila njezine riječi.
“Aha. Djed mi je posudio dalekozor.”
“Ne mogu vjerovati! Ne znam tko je luđi u ovoj priči – ti ili on. Dalekozor, kažeš...”
“Gospođo, siguran sam da ćete to vas dvije riješiti kući. Na miru. Kad Lena dođe k sebi od šoka. Molim te, nastavi”, ljubazno je rekao.
“Sad ide dio koji je malo... čudan. Vjerujete li u duhove?” ispalila je.
“Lena!” povikala je mama i na tren ispustila njezinu ruku.
“U duhove?” ponovio je njezino pitanje. “Hmmm, iskreno, ne znam što bih ti odgovorio.”
“A u nadnaravne pojave?” nastavila je.
“Lena, o čemu ti pričaš?” mama je očigledno bila zabrinuta za zdravlje svoje kćeri.
No, i Lena i susjed ignorirali su njezina pitanja.
“Uh, teško pitanje... Vjerujem u neku paralelnu stvarnost, moglo bi se tako reći. U neki svijet koji supostoji s ovim našim. Ali ne znam tko u njemu obitava ni što se u njemu zbiva...”
“Oprostite, gospodine, vi ste policajac ili što? Neki mađioničar u cirkusu? Šarlatan koji čita sudbinu iz dlana ili iz čarobne kugle?”
“Mama!” sada ju je pak Lena prekorila.
“Ja sam viši inspektor u odjelu za suzbijanje zloporabe droga”, rekao je. “I samo sam odgovorio na pitanje vaše kćeri. Što je dalje bilo?”
“Uglavnom, sanjala sam neki san u kojem sam vidjela ovu kuću. Jedna... nazovimo je žena... upozorila me da se ovdje nešto događa. A ja sam htjela saznati što se točno događa. Željela sam da priča bude, pa, ono, potpuna. I onda bih vam sve ispričala. Ali... ispalo je drugačije”, rekla je i rukama protrljala već umorne oči.
I onda mu je ispričala sve što je čula dok se skrivala iza kredence. Tko su bili ti muškarci, njihove nadimke, poslove, namjere... Nastojala je ništa ne izostaviti.
Kada je završila, susjed je neko vrijeme šutio.
“Lena”, oglasio se, “ove informacije su zlata vrijedne. Samo, ne znam jesi li svjesna kakvoj si se opasnosti izložila. Moglo se dogoditi... Svašta se moglo dogoditi. Ne želiš to ni znati. Srećom po sve, ipak nije. Poznata mi je ta skupina već dulje vrijeme. Sada kada znam to što si mi ispričala, lako ću im ući u trag i privesti ih tamo gdje im je i mjesto. Jako, jako sam ti zahvalan, no ovo što si napravila zapravo je čista ludost. Iskreno se nadam da više nikada u životu nećeš biti u takvoj prilici... da njuškaš uokolo na svoju ruku. Znam, znam, neću ti držati lekcije, umorna si, vjerujem da jesi. Vrijeme je da pođemo kući i odspavamo ovu noć.”
Ustali su. Lenu su noge toliko boljele da ih nije ni osjećala. Izašli su u mjesečinom obasjanu noć. Sjela je na stražnje sjedalo njegova bijelog Megana. Tko bi rekao da ću se ikad voziti u ovom autu? pomislila je. Mama je sjedila na prednjem sjedalu. Ruševna kuća ostala je u okrilju mraka.
Nitko osim Lene nije vidio jednu mladu ženu kratke plave kose koja je stajala na ulaznim vratima. O potplat svoje Martensice ugasila je cigaretu i nestala u tami.

(ilustracija: pixabay.com)

Ne, nije bio samo san

U susjedstvu se već danima ništa ne događa. Student se vratio u svoj iznajmljeni stan, penzići su nastavili po svome, susjeda u dugim popodnevima i dalje rješava sudoku, a mladi bračni par još uvijek nije nabavio zavjese.
One tri siluete više nije vidjela.
Subota je. Dan je sunčan, jedan od onih kada na nebu nema nijednog oblaka. Mama je najavila da popodne ide kod djeda i bake. Genijalno! Lena je već jučer spremila svoj mali ruksak: jednu čokoladu, bočicu vode, vlažne maramice i flastere. Na Google maps je pronašla gdje bi mogao biti taj Lubanjski uspon. Nije baš prvo susjedstvo, ali nije ni tako daleko.
Odjevena u crne traperice, crnu jaknu i Marte krenula je ususret kući iz svog sna. Dora joj je nešto pokušavala reći. A ona mora saznati što je to. Znala je, mama bi je ubila svog ovog podviga.
Pješačila je ubrdo skoro sat vremena, sve dok nije stigla na početak drenovske šume. Zastala je, predahnula i popila malo vode. Krenula je dalje puteljkom koji je vodio kroz šumu. Prolazila je pored raštrkanih starih kuća, poprilično neurednih i neodržavanih okućnica. Tu i tamo neke su parcele bile pretvorene u vrtove i ograđene suhozidom. Iznenadila se, i to poprilično, kada je pored jedne kuće ugledala ploču na kojoj je pisalo: Domaći sir, jogurt, mlijeko, vrhnje i med. Nije bila sigurna ako bi išta od toga okusila s obzirom na izgled tog domaćeg poljoprivrednog gospodarstva. Nastavila je hodati, provjeravajući cijelo vrijeme na karti ide li u dobrom smjeru. Nadala se da ta adresa – Lubanjski uspon bb – ipak postoji. Pored nje je prošao neki čovjek na kolima u koja je upregnuo konja. Došla je do kraja tog naselja. Jedna cestica vodila je dalje u šumu, a jedna je opet nastavljala ubrdo. Krenula je tom drugom i nakon desetak minuta uistinu se našla ispred ruševne dvokatnice koja je bila baš kao ona iz njezinih snova. Ugasila je mobitel i spremila ga u zadnji vanjski džep traperica.
Prošla je ispod kamene volte. Vrt je bio jednako zapušten. S drvenih ulaznih vrata otpadala je boja. Odškrinula ih je i ušla. Sve je mirisalo na vlagu i plijesan. No, u kući nije bilo hladno. Kao da je netko ovdje boravio tko je ugrijao prostor. Stresla se. Starinski namještaj, fotelje u dnevnom boravku, slike po zidovima ispod napuklog stakla, sve je to već vidjela u snu.
Pogledala je kroz prozor. Vani je padao rani sumrak.
Još jednom je prošla kuhinjom i dnevnim boravkom, otvarajući pritom ladice. Ništa nije upućivalo na mutne poslove o kojima joj je Dora govorila. Samo je neobična toplina davala do znanja da je u kući netko nedavno boravio. Znači, uzalud je ovamo dolazila. Odlomila je komad čokolade i strpala je u usta. Dobro, sada se može vratiti kući, dok još ima danjeg svjetla.
Zakoračila je prema izlazu kada je začula nečije glasove. Zastala je. Očito je bilo da su se približavali jer su postajali sve jasniji.
Majčice draga, što da radim? Gdje da idem?
Obuzela ju je panika. Gledala je lijevo-desno. Nigdje se nije mogla sakriti. A da je jurnula van iz kuće, sigurno bi naletjela na te ljude čije je glasove sada čula i više nego jasnije. Mozak joj je radio sto na sat. U kuhinju ne može jer nema gdje. Osim toga, tu je frižider. Možda radi pa u njemu hlade neko piće, pomislila je. Onda je ugledala kredencu u dnevnom boravku čija su klizna vrata bila razbijena. Između nje i zida bio je razmak od otprilike pola metra. Sasvim dovoljno da se ondje zavuče i nada se milosti s neba.
Tek što je čučnula u mraku, otvorila su se vrata. Imala je osjećaj da je netko to učinio nogom. Ništa nije vidjela. Samo je slušala. Više nije ni disala.
“Zapalit ću jednog dana ovu odvratnu rupčagu”, rekao je jedan glas.
“Ne seri, Crni. Da nema te rupčage kako kažeš, ni ti ne bi imao ništa”, nadovezao se drugi, poprilično oštroga glasa.
Uslijedio je muk i potom se začulo kako vuku stolice po podu.
“Stavi ove pive na hlađenje, Boj”, rekao je isti onaj glas nekom trećem.
Aha, znači, trojica su. Muškarci. Jedan je Crni, drugi Boj, a onaj treći je izgleda glavni. Sigurno se nisu našli da bi pripremali ispit.
“Ovdje možemo na miru sve ponovit. Da ne duljim”, govorio je onaj isti lik oštroga glasa, “roba je kod mene. Na sigurnom je. Jučer je stigla pošiljka s Visa. Nardi ondje ima dvije plantaže marice. Tamo gore u onoj kamenitoj zabiti, daleko od neželjenih pogleda. Sada je treba pametno razdilat. To, naravno, nećemo radit mi nego glupe mule. Sve sam dogovorio. Svi oni imaju svoje stalne kupce tako da se mreža neće nepotrebno širit nepoznatima koji bi nas mogli otkucat. Sve bi bilo savršeno da onaj glupi drot nije posumnjao u jednog mulca!”
Lupio je šakom o stol valjda svom snagom.
Koji drot? Njezin susjed?! O čemu se radi? U kakvu se to priču uvalila?!
“Sad ne znam šta napravit – prebacit malog u drugi rajon ili ga uklonit. Drot ga stalno drži na oku.”
“Koliko je dobar?” upitao je Boj ili Crni, nije bila sigurna.
“Odličan je. U tome i je problem. Šteta je izgubit takvog radnika.”
“Prebaci ga”, savjetovao mu je taj netko.
“Šta misliš da ga drot neće slijedit? Zar nisam rekao da ga drži na oku, ha? Koliko moraš biti glup da ništa ne razumiješ?” sada je pak urlao.
“Smiri se, Čarli. Sjebat ćemo mi tog drota!”
“Ma sjebat ćete vi sami sebe, kretenčine!” Čarli je i nadalje urlao. “Tip je, izgleda, tvrd orah. Ali... maknut ćemo se na neko vrijeme iz njegovog rajona. Na mjesec, dva, tri... koliko bude trebalo. Pojačat ćemo aktivnosti u drugim rajonima. Zarada mora ostati ista. Drot za nas ne zna. I to tako mora ostat. Na kraju krajeva, možda mu i prepustim mulca ako je to cijena koju moram platiti da bi bio na miru. Ko ga jebe! Da je bio pametniji, i nadalje bi radio za mene. Ovako... Crni, jel se piva ohladila?”
Crni je vjerojatno odmah odjurio do frižidera jer je čula kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a potom i kako nazdravljaju bocama.
“Dosta o poslu za danas. Jel vam sve jasno?” upitao ih je Čarli još jednom.
Muk.
“Jel vam sve jasno?” upitao je, sada pak još glasnije.
“Da, frende, sve nam je jasno”, odgovorili su istovremeno Crni i Boj.
“Mislim da će tako bit – mulac je njegov, a nama ostaje uhodan posao”, glasno je podrignuo nakon pive.
Lena se skutrila u onom mračnom kutu poput mačke. Preznojila se. Čak je i osjetila da bi morala mokriti. Pa kud baš sad? Nastojala je upamtiti što više toga.
“Zapljugajmo jednu!”
Smrad pive i cigareta ispunio je mali prostor ruševne kuće. Počeli su kartati. Leni se činilo da je satima klečala iza one kredence. Do nje bi doletjelo povremeno strišo, buso, karig... praćeno neminovnim psovkama.
Vani je već bio mrkli mrak.

(ilustracija: pixabay.com)

Knjižničarka i cvjećarica (opet!)

Opet je krenula u školu. Opet se dosadna matematika izmjenjivala s dosadnom kemijom, a kemija s nepodnošljivim zemljopisom. Opet je Morena zabadala nos u sve i svašta. Andrej, Toni i Leo pogledavali su je ispod oka i nešto mrmljali. Povremeno bi se i cerekali njoj iza leđa. Trudila se ne obraćati pažnju. Niti uzimati previše k srcu njihova idiotska dobacivanja. Ali da bi je svaki put iznova zaboljelo, to je bila prava istina. Ona i Matej ponašali su se kao i do sada – kao prijatelji. Jako dobri prijatelji.
Mama je imala pravo. Do kraja školske godine dijeli je samo (!) pet mjeseci. Ozbiljno mora razmisliti koju će srednju upisati. Sve joj se čini da će to ipak biti gimnazija. Ocjene su joj sasvim ok. Nije da je oduševljava svojevrsni nastavak osnovne škole još četiri godine, ali kao da ima nekog izbora. A poslije srednje mogla bi upisati komparativnu književnost, recimo. U Zagrebu, naravno.
Danas definitivno mora vratiti Poea u knjižnicu. Ovoga će puta platiti zakasninu.
Ušla je u prazan stan. Mama je opet počela raditi. Podigla je poklopac s lonca na štednjaku. Poriluk s gljivama. A da preskoči današnji ručak i naruči pizzu? Odustala je. Pizzu bi mogla naručiti za večeru. Nakon što je pojela poprilično neukusan ručak, napisala je zadaću. S geometrijskih tijela – točnije oplošja i obujma prizme i piramide – prešla je na disaharide i polisaharide. Zatim se ubila od dosade učeći o prirodnom kretanju stanovništva na području Hrvatske. Za danas je bilo sasvim dovoljno.
Za petnaest minuta kreće joj autobus. I dok se strmom uličicom spuštala prema stanici, ususret joj je išao bijeli Megane. Povukla se uza zid. Susjed je vozio poprilično sporo. Po pravilima. Pogledao ju je, na svega trenutak-dva, no dovoljno da joj njegov pogled izazove nelagodu zbog onoga što mu je mogla reći, a nije. Pa radi u policiji. Sigurno bi na temelju njezine priče lako pronašao osumnjičene. Ali, eto, ona je ubrzala korak i ušla u autobus.

***

“Ovoga si puta zakasnila s vraćanjem knjige?” upitala ju je knjižničarka u gotovo praznoj gradskoj knjižnici na Korzu.
“Pa...” krenula je Lena opravdavati se, kao i uvijek kada bi se našla pred ovom ženom. “Nije da sam baš imala vremena zbog... zbog svega. Ali pročitala sam sve priče”, rekla je na kraju.
Knjižničarka joj je uputila osmijeh očima kroz poluspuštene naočale.
“I?” čekala je njezin odgovor.
“Mračno, misteriozno, sablasno, nasilno, ludo, otkačeno, spooky, creepy”, sada se već malo opustila. “Najviše me začudilo što je Poea čitala i moja mama. Nikad ne bih rekla. Ona je tako, tako racionalna, vjeruje samo u ono što vidi i što se može dokazati. Uglavnom, čak se sjetila i prvih stihova njegove pjesme Annabel Lee.”
“A mama više ne čita knjige o crnoj magiji?” nastavila je knjižničarka.
Lena se opet zbunila, no onda je rekla: “Ma nikad ih nije ni čitala. To sam ja malo listala, ali nije mi baš bilo zanimljivo. Moja mama i crna magija? Totalno nespojivo.”
“A mama je...” upitala je.
“Mama je što?” Leni pitanje nije bilo najjasnije.
“Gdje radi?”
“A to! Farmaceutica. Radi u istraživačkom laboratoriju.”
“Opa!” začudila se knjižničarka. “Finis coronat opus”, promrmljala je.
“Molim?”
“Nebitno. Za tebe nebitno, hoću reći”, nimalo ljubazno prekinula je razgovor. “A ti? Koju ćeš školu dalje upisati?”
“Ne znam još... Sada moram više učiti ako mislim...”
“Teško da ćeš u dva-tri mjeseca popraviti ocjene”, frknula je. “Dok sam još radila s dječurlijom, užasavala sam se onih učenika koji su pred kraj željeli nadoknaditi cijelu godinu. I to još s odličnom ocjenom. Ma da ne bi! Znojili su se oni meni cijelo ljeto s Aristotelom, Kantom, Kierkegaardom, Spinozom i drugima. Do popravnog roka na jesen. Za dvojku, najviše trojku. Ionako ćeš o svima njima učiti ako se odlučiš za gimnaziju.”
“Moje su ocjene dobre”, tiho je rekla Lena.
“Pametna si, to je očigledno. Imaš bistar pogled, elastičan um, bogat rječnik i specifične interese. Nećeš imati problema s obrazovanjem, to ti sa sigurnošću mogu reći. Nego... uzimaš nešto ili samo vraćaš gospodina Poea?”
“Neću uzeti ništa. Za sada. Imam još neke lektire za pročitati.”
Dvoje ljudi stajalo je u redu iza Lene s knjigama u rukama i poluglasno hmkalo.
“U redu onda. Vidimo se. Sapiens homo omnia sea secum portat. Pametan čovjek sve svoje sa sobom nosi. Dakle, sa sobom nosi ono što ima u svojoj glavi. Nemoj to smetnuti s uma. Doviđenja!”
I opet je izašla iz knjižnice kao da joj je netko opalio šamar.
Uobičajenim putem krenula je prema autobusnoj stanici. Korzo je bilo puno. Ljudi su već sjedili po terasama. Neki su se vraćali s posla, lijepo odjeveni, baš onako poslovno, primijetila je. Prošla je pored uobičajenih osvijetljenih izloga: Nara camice, Tezenis, H&M, Yves Rocher, Swarovski... Pored raskošne palače Modello prešla je cestu i zašla u onu zapuštenu uličicu. Ni sama zapravo ne zna zašto je išla uvijek istim putem. Zastala je pred izlogom poznate cvjećarnice. U malenim lončanicama rasle su maćuhice i vrijesak. Namjeravala je nastaviti dalje, uistinu je, no već u idućem trenu spustila je ruku na kvaku i ušla. Udahnula je ugodan miris štapića koji su tinjali na pultu u polumraku.
“Dobar dan. Ili dobra večer”, oglasila se.
“Dobra večer”, plavokosa prodavačica provirila je iza zavjese koja je odvajala pult od privatne prostorije. “O, drago mi je da vidim ovo poznato lijepo lice”, nasmiješila se.
Njezin glas, tako ugodan, već je pomalo uspavljivao Lenu, zajedno s intenzivnim mirisom cimeta koji se širio cvjećarnicom.
“Mogu li ti nekako pomoći? Tražiš nešto određeno?”
“Zapravo ne znam”, izletjelo joj je.
U biti pojma nemam zašto baš uvijek poslije knjižnice prolazim istim putem koji vodi prema ovoj cvjećarnici koja kao da je zabunom smještena u Rijeci, a zapravo bi trebala biti negdje drugdje, ne znam, u Parizu možda.
“Ovaj... hoću reći... lijepe su vam one lončanice u izlogu”, nastojala je zvučati suvislo.
“A to, da, maćuhice i vrijesak su zimsko cvijeće. Svako je godišnje doba lijepo na svoj način, ali ja jedva čekam proljeće. Čini mi se kao da će ove godine uraniti. Vani je nekako neobično toplo. Baš sam se začudila kada sam jutros, dok sam šetala iza zgrade, našla prvu šparogu.”
Lena se osvrtala po malenoj prostoriji prepunoj cvijeća i biljaka. Pogled joj se zaustavio na lončanici ljubičica.
“Najavljuju skoro proljeće, novi život koji počinje klijati pod snijegom prekrivenom zemljom. Istovremeno su i nježne i otporne. Tko ih ne bi volio?”
“Mojoj mami se jako sviđaju”, rekla je Lena.
“Kad je tako...” prodavačica je uzela ljubičice i zamotala ih u ukrasni papir iste boje. “Uživajte u skorom dolasku proljeća!”
“Koliko koštaju?” pitala je i zavukla ruke u stražnji džep traperica u potrazi za novčanicama.
“Nikoliko. Poklanjam ti ih”, nasmiješila se cvjećarica.
“Ali ne...” Lena se pokušala pobuniti.
“Inzistiram!”
“Pa... hvala vam. Doviđenja.”
Zaustavila se na izlaznim vratima i okrenula se. Cvjećarica je stajala iza pulta, ruku prekriženih iza leđa. Smiješak, tako prirodan, nije silazio s njezina lica.
“Da vas pitam nešto...” zamuckivala je. “To o čemu ste sada pričali, taj dolazak proljeća, to je Imbolc, zar ne?”
“Da, to je Imbolc, draga djevojčice. Predstavlja novi duhovni razvoj tijekom kojeg za sobom ostavljamo sve naše stare probleme. Bog Sunce se budi i postaje sve snažniji kako bi mogao protjerati zimu. Tijelo čistimo solju, misli tamjanom, volju plamenom bijele svijeće, a emocije vodom. Počasti sebe! Kupi u obližnjoj parfumeriji mirisnu sol, ubaci je u kadu koju ćeš napuniti vodom, zapali svijeću i opusti se. Bit ćeš ponovo rođena! Život je lijep. Koračaj kroz njega bez straha, draga djevojčice...”
Lena nije znala što bi više rekla nakon ovoga. Samo joj je mahnula i nestala iz ove neobične cvjećarnice.
Navečer, kako nije mogla zaspati, dugo je razmišljala je li joj cvjećarica uistinu rekla to što joj je rekla ili je ona sve to samo umislila.

(ilustracija: pixabay.com)