Konačni obračun s bullerima

Lenu su danima mučila ona dva natpisa: na hudici i na susjedovom autu. Kada je već odlučila biti Auguste Dupin po drugi put – inspektor iz Poeove pripovijetke Umorstva u ulici Morgue – onda mora napraviti sve po pravilima. Već u idućem trenu sjedila je u uobičajeno polupraznom autobusu broj 11 kojim se odvezla do grada. Iskrcala se na zadnjoj stanici, na Delti. Šetalištem uz Rječinu nastavila je prema kavezu – košarkaškom igralištu ograđenom žicom. Ruke je zavukla u džepove. Na glavu je navukla kapuljaču. Nastojala je biti što neprimjetnija. Bio je tamo. Zajedno sa svojom pratnjom. Uočila ih je već izdaleka. Stvarno su vješto haklali i zabijali, morala je to sama sebi priznati, premda su joj bili ogavne primitivne njuške. Kada je igra bila gotova, iz svoje sportske torbe izvukao je hudicu i obukao je preko oznojene majice. Fight like a street warrior, pročitala je natpis na leđima crne hudice. Više nije bilo mjesta dvojbama. Mogla se okrenuti i otići. Sve ispričati mami pa neka ona dalje otpetljava situaciju nazvanu išarani policajčev auto umjesto nje. Da, mogla je... Da je bila neka druga djevojka, a ne Lena Car.
Odmaknula se od ograde na koju je cijelo vrijeme bila oslonjena i potrčala prema igralištu. Bili su već na izlazu kada se prstima uhvatila za žičanu mrežu i povikala:
“Hej, idioti! Da, da, baš vi!”
Zastali su i okrenuli se u smjeru poznatog im glasa.
Ispod kapuljače provirivao je pramen njezine sjajne crne kose i jednako sjajne zelene oči.
“Ok, znala sam da ste nepismeni”, nastavila je. “Ali nisam znala da ste baš toliko glupi”, sada se pak smijala. “Andy, Andy, odmah sam prepoznala tvoj ružan rukopis... Samo nisam znala da ne razlikuješ Megane i Citroën C4. Ono, to zna čak i glupa kuja poput mene.”
Andrej joj se toliko približio s druge strane žice da je mogla osjetiti njegov zadah na današnji smrdljivi ručak. Toni i Leo smjestili su se s njegove desne i lijeve strane.
“Gle, Andy, da ti nešto objasnim”, nastavila je. “Fulao si auto. Vjerojatno si mislio išarati onaj koji vozi moja mama, dakle Citroën C4, jer njezina je kći glupa kuja. Nije li? Ali ti si išarao auto tipa koji vozi bijeli Megane i koji uopće nema djecu. Ups, zaboravila sam ti reći. On je policajac. Inspektor. Zamisli ti to...”
Jednom se rukom i nadalje držala za žicu, dok se drugom uhvatila za trbuh koji ju je počeo boljeti od silnog smijeha, valjda.
Andrejevim licem zatitrao je grč bijesa. Šutio je.
“Ma pusti je, sere i laže”, oglasio se Toni.
“I mi bi ti, kao, ono, trebali vjerovati”, nastavio je Leo.
“Kako hoćete...” rekla je i dalje ih promatrajući s druge strane žice. “Ne bi bilo zgodno da drot pokuca na vaša vrata. Vjerojatno bi uslijedile prekršajne, možda i kaznene prijave...”
U idućem trenutku Andrej je tako snažno otvorenim dlanom lupio po žičanoj mreži da se cijeli kavez zatresao od siline njegova udarca.
“Kuja! Najobičnija glupa kuja, eto što si ti!” povikao je Andrej.
Lena je ostala nepomična.
Odmaknuli su se i krenuli preko igrališta prema izlazu. Gledala je u njihova leđa. Nije se mogla suzdržati.
“Fight like a moron!” viknula je za njima.
Nakratko su zastali, a onda nastavili svojim putem.
Sad je stvarno bilo dosta, začula je odnekud nečiji glas. Nimalo nije nalikovao na mamin. Dala bi ruku u vatru da je to bio glas one knjižničarke. Osvrnula se oko sebe nekoliko puta. Nigdje nije bilo nikoga.

***

U svakoj ruci nosila je dvije velike vreće smeća. Jednu je ubacila u kontejner, a iz druge je vadila plastične boce i novine – otpad koji je ubacila u žuti, odnosno plavi kontejner-otpadnik. Malo žuto čudovište plazilo joj je jezik pa se i ona isplazila njemu. Kada je završila, obrisala je ruke o hlače i potrčala kući.
Ugledala ga je dok je parkirao auto.
Zastala je, ni sama ne zna zašto, i čekala da izađe iz svog bijelog Megana.
“Dobra večer”, rekla je.
“Dobra večer i tebi”, tiho je rekao.
Susjed je, začudo, govorio poprilično tiho. Dok ga nije upoznala, bila je uvjerena da urla. Opet je bio odjeven u službenu policijsku uniformu. Djelovao je umorno.
Pogledala je bijela vrata, premda na njima već odavno nije bilo onog natpisa.
“Odnio sam ga autolakireru”, odgovorio je na njezino nepostavljeno pitanje.
Pogledala je susjeda pa opet njegov Megane.
“Ti ne znaš ništa o tome?” usput ju je upitao oslonjen na svoj auto.
“O čemu?” pravila se kao da joj ništa nije jasno.
“O devastaciji stvari i imovine”, nasmijao se. “O natpisu na mom autu. Razmišljao sam o tome danima. I ne mogu se oteti dojmu da ona rečenica uopće nije bila upućena meni. Nego nekom drugom tko očito ima kćer koju netko ne voli.”
“Da, čudno je to... Ne, ništa ne znam o tom... problemu”, spremno je odgovorila.
“Nikoga slučajno nisi vidjela u svom noćnom promatranju susjedstva?” nastavio je.
“Više ne promatram susjedstvo. Mama mi je oduzela djedov dalekozor. Sada mi preostaje samo čitanje prije spavanja.”
Savršena lažljivica, eto što si ti, Lena Car, pomislila je.
“A tako... No, pretpostavljam da nešto znaš, iako ne znaš, ti bi mi...” nije dovršio rečenicu čekajući Leninu reakciju.
“Naravno!” složila se. “Ali ovoga puta stvarno ništa ne znam. Uostalom, i sami ste rekli da ne zabadam nos gdje mu nije mjesto.”
Krenuli su prema svojim zgradama.
“Laku noć, Lena. I pazi na sebe, djevojčice”, rekao je.
“Laku noć.”
Na pola puta je zastala i okrenula se.
“Niste mi rekli kako se zovete?” viknula je za njim.
“Darko”, kratko je odgovorio.
“Pa... drago mi je, Darko, da smo se upoznali.”
Podigao je ruku u znak pozdrava i nastavio prema svom ulazu.

(fotografija: pexels.com)