Iduće je jutro spavala znatno dulje nego inače. Kao medvjed. Nije čula mamine korake po kuhinji, nije čula ni kada je izašla pa ušla u stan. Probudila se nešto prije podne.
Petnaestak minuta samo je sjedila na krevetu i razmišljala, najviše o susjedu. Majko draga, što je ona sve mislila o njemu? Da je manijak koji zlostavlja svoju ženu. Da ju je možda čak i ubio. Da želi nauditi i njoj. Da je promatra kroz prozorsko staklo. Da je uhodi. Pojavljivao joj se u snovima. A na onu svinjariju kada mu je istresla ritualni pepeo na auto ne želi ni pomisliti. Konačno je ustala. Na kuhinjskom stolu čekao ju je kroasan i prazna šalica iz koje je pila kakao. Mama je stajala pored balkonskih vrata i gledala negdje u neodređenu daljinu. Trznula se tek na Lenino dobro jutro, nakon čega joj je napravila Kraš Express. Onda je sjela njoj nasuprot. Razgovor je trajao više od sat vremena. O opasnostima, povjerenju, sigurnosti, obitelji, međusobnoj potpori, poštovanju, istinama i lažima... pa čak i o nadnaravnim pojavama.
“Znaš... nešto ti moram ispričati”, započela je mama.
Po njezinom pogledu, uzdahu i tom uvodnom znaš, Lena je naslutila da to nije nešto uobičajeno i svakodnevno, kao kada joj priča o najnovijoj generaciji probiotika.
“Bila sam studentica tada i jedan vikend došla sam kući. Ništa posebno. Dan je bio kao i svaki drugi. Ručala sam s roditeljima, navečer izašla van, vratila se kući i spremila se na spavanje. Dva-tri puta okrenula sam se u krevetu i zaspala. U jedno doba noći sam se probudila. Ali baš probudila. Svega sam bila svjesna, prostora i vremena, ma svega. Sanjala sam da je moja mama umrla. Ležala sam na desnom boku i gledala prema vratima. Kad sam se okrenula na lijevi bok, prema zidu, ugledala sam zeleni dim. Nešto kao oblak zelene pare. To je prolazilo kroz zid, čas u sobu gdje su spavali baka i djed, čas u moju. Malo je reći da sam bila u šoku. Ustala sam i pružila ruku prema tom nečem. Istog je trena nestalo. Upalila sam svjetlo na noćnom ormariću. Više nisam spavala. Ujutro, dok smo pile kavu, mama mi je rekla kako je sinoć sanjala grozan san – da sam ja umrla.”
“I?” upitala je Lena iznenađeno.
“I ništa. Puno sam puta mislila o tome. Na kraju zapravo ne znam je li to sve bio samo san ili nije”, završila je mama.
“Uhhh”, promrmljala je Lena.
“Znaš”, opet je započela mama, “ja sam godine i godine provela u raznim istraživačkim laboratorijima. Nagledala sam se... ma čega se sve nisam nagledala. A najviše patogenih promjena na ispitivanim uzorcima. Voljela bih da postoji nešto, bilo što, pa čak i neka nadnaravna sila koja bi sve to pomela u nepovrat. Da ljudi mogu živjeti život bez bolesti i boli. Ali ne postoji, nažalost. Barem se ja s njome nisam upoznala.”
Prešutjela je mami dio priče o Dori koju nije mogla pozvati jer su joj u taksi službi rekli da nikad kod njih nije radila; o knjižničarki u čijoj bi prisutnosti svjetla u knjižnici počela treptati; a niti o cvjećarici koja čeka Imbolc. Mama ima svoja uvjerenja i pogled na svijet. A ona ima svoja. I tu je priči kraj.
“Mama, znaš da te ne bih pitala, ali jako sam umorna od svega. Mogu li dva dana ostati doma?”
“Ma možeš”, pristala je mama jer je itekako dobro znala da je Lena, da se uistinu ne osjeća dobro, nikad takvo što ne bi pitala. “Samo, u ponedjeljak ćeš ići vaditi krv, a onda ćeš uzeti malo vitamina. I za tjedan dana bit ćeš opet spremna za nove avanture”, namignula joj je.
“Neću ići u školu cijeli tjedan?” smiješak je zatitrao u kutu njezinih usana.
“Ostat ćeš cijeli tjedan kući. Napisat ću ti ispričnicu. Nego, Lena, što ćemo ti i ja danas ručati. Već su dva sata!”
“A da idemo negdje na frigane lignje i pomfrit?” predložila je.
“Slažem se! Idemo se spremiti!”
***
Kako cijeli tjedan nije išla u školu, zamolila je Mateja ako joj može donijeti bilježnice za prepisivanje novoga gradiva. Uistinu nije htjela ništa propustiti. Upisi u srednju već su pomalo kucali na vrata.I tako je Matej navratio do nje jednog prijepodneva s hrpom bilježnica. Fizika, kemija (fuj, fuj), zemljopis, povijest, matematika, hrvatski...
“Možeš ih zadržati koliko ti treba”, rekao je.
“Mislim da i hoću. Pa koliko toga ima...” rekla je prelistavajući njegove bilježnice. “Što ima novog u školi?” upitala je.
“Ništa”, kratko je odgovorio.
“A zanimljivog?”
“Još i manje.”
Danas je bio odjeven u denim traperice, bijelu majicu s natpisom Music makes the world better i crvene Starke.
“Opa!” primijetila je.
“Što?” upitao je.
“Nove Starke?”
“Da, one crne su se raspale”, nasmiješio se.
Bio je to najljepši osmijeh na svijetu. Samo njoj upućen, znala je to.
“Koliko možeš ostati?”
“Zašto?”
“Ja bih počela prepisivati, ti gledaj televiziju, što već... Možemo poslije naručiti pizzu. Ha?”
“Hoćeš li stići sve to prepisati do subote?”
“Da. Zašto?”
“Mislio sam da bismo mogli negdje izaći, u kino ili... ili... bilo gdje već.”
“S tobom bih išla i na kraj svijeta”, rekla je zagrlivši ga.
***
Navečer su ona i mama zajedno gledale televiziju. Potom je krenula prema kupaonici kako bi se spremila za spavanje. Otuširala se svojom omiljenom kupkom od vanilije. Obožavala je taj miris koji ju je uistinu opuštao. Oprala je zube i pogledala se u ogledalo. Vrijeme je za šišanje. Ovog bi se puta mogla ošišati na kratko. Pixie shortcut. Kosa će ionako narasti. Nadala se samo da će se Mateju svidjeti.Putem prema svojoj sobi mami je viknula laku noć.
Ušla je i upalila svjetlo. Odmaknula je zavjese. Njezinom višemjesečnom neighborhood watchingu došao je kraj. Barem ovakvom kakav je bio do sada. Naime, mami je morala predati djedov dalekozor. A da si kupi novi? Pogledala je kroz prozor. Stanovi preko puta bili su osvijetljeni, premda više nije mogla onako dobro vidjeti njihovu unutrašnjost. Ali zato je jasno vidjela susjeda na drugom katu. Pušio je. Mahnuo joj je kada ju je ugledao. Mahnula je i ona njemu. Njegova žena čak joj je poslala kutiju šarenih makrona sa željama za brzi oporavak. Bili su prefini. Spustila je rolete, sjela za stol i počela crtati.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar