Lena, gdje si?
Lena, javi se!
Lena, opet izvodiš neke gluposti?
Pa gdje si?
Što se dogodilo?
Jesi dobro?
Ljubavi, molim te, molim te, javi mi se. Umrijet ću od brige.
I tako unedogled.
Sat je pokazivao 22.30.
Još uvijek sklonjena između kredence i zida, nazvala je mamu.
Javila se nakon jedne zvonjave.
“Mama...” bilo je sve što je Lena rekla.
“Lena? Jesi li to ti, ljubavi? Jesi li to stvarno ti?” mama je plakala s druge strane.
“Ja sam, da, ja sam”, sada je i Lena počela plakati.
“Gdje si? Što se dogodilo? Jesi dobro?” mama je nizala pitanja.
“Dobro sam. Sada sam dobro”, govorila je Lena istovremeno brišući rukavom jakne i suze i nos. “Mama, dobro me slušaj...”
“Samo mi reci gdje si da dođem po tebe!”
“Mama, sve ću ti reći. Samo me, molim te, slušaj. Može?” sada se već malo pribrala.
“Može. Slušam”, odgovorila je mama.
“Ovako, znam da je već kasno, ali odmah sada idi zvoniti susjedu koji živi u zgradi preko puta naše na drugom katu. On je... on je policajac. Reci mu da je jako, jako hitno i odmah dođite. Adresa je Lubanjski uspon bb. Kad dođete na šumsko raskršće, skrenite cestom koja vodi ubrdo. Vidjet ćete tamo jednu ruševnu kuću. Tamo sam.”
“Pobogu, Lena, što se dogodilo? Je li te netko ozlijedio? Oteo? Ucijenio?”
“Ne, mama, ništa od toga. Sve ću ti ispričati. Samo napravi tako kako sam ti rekla. I to što prije. Molim te!”
“Evo, idem. Na vezi smo”, mama je prekinula razgovor i izjurila iz stana.
Nadala se, duboko se nadala, da će susjed biti kući.
Čekala ih je točno dvadeset minuta. Najprije je čula zvuk automobila, potom otvaranje i zatvaranje vrata, užurbane korake pa otvaranje škripavih ulaznih vrata kuće. Još uvijek se nije ni pomaknula iz svog skrovišta. Tek kada je začula mamin glas koji ju je dozivao, provirila je glavom iza kredence. Mama je plakala, grlila je i ljubila. Susjed je baterijom osvijetlio kuću. Ništa mu nije bilo jasno. Popila je vodu iz boce koju je mama donijela.
Bilo je vrijeme da prva prekine tišinu. I razjasni ovaj kaos u koji ih je uvukla.
“Pa...” započela je. “Jako mi je žao zbog svega.”
“U redu je”, rekao je susjed. “Želiš li da ovdje razgovaramo ili da pođemo kući?”
“Ovdje! Sada! Dok se svega još sjećam...”
“Sjednimo. Može?” predložio je.
Sjeli su za prljavi stol. Mama ju je cijelo vrijeme držala za ruku.
“Dakle”, duboko je uzdahnula, “ja vam imam jednu, ovaj, malo neobičnu naviku. Otkako sam došla iz Zagreba, često promatram susjedstvo. Noću pogotovo. Znam, znam da nije u redu, ali...” prošaptala je. “Ali to sada nije važno. Barem ne za priču koju ću vam sada ispričati... Za jednu drugu... Još nisam sigurna...”
“Lena”, upitala ju je zabrinuto mama, “jesi li možda negdje udarila glavom, ljubavi?”
Vjerojatno se zabrinula zbog njezinih nesuvislih priča.
“Promatraš susjedstvo?” mama kao da je tek sada osvijestila njezine riječi.
“Aha. Djed mi je posudio dalekozor.”
“Ne mogu vjerovati! Ne znam tko je luđi u ovoj priči – ti ili on. Dalekozor, kažeš...”
“Gospođo, siguran sam da ćete to vas dvije riješiti kući. Na miru. Kad Lena dođe k sebi od šoka. Molim te, nastavi”, ljubazno je rekao.
“Sad ide dio koji je malo... čudan. Vjerujete li u duhove?” ispalila je.
“Lena!” povikala je mama i na tren ispustila njezinu ruku.
“U duhove?” ponovio je njezino pitanje. “Hmmm, iskreno, ne znam što bih ti odgovorio.”
“A u nadnaravne pojave?” nastavila je.
“Lena, o čemu ti pričaš?” mama je očigledno bila zabrinuta za zdravlje svoje kćeri.
No, i Lena i susjed ignorirali su njezina pitanja.
“Uh, teško pitanje... Vjerujem u neku paralelnu stvarnost, moglo bi se tako reći. U neki svijet koji supostoji s ovim našim. Ali ne znam tko u njemu obitava ni što se u njemu zbiva...”
“Oprostite, gospodine, vi ste policajac ili što? Neki mađioničar u cirkusu? Šarlatan koji čita sudbinu iz dlana ili iz čarobne kugle?”
“Mama!” sada ju je pak Lena prekorila.
“Ja sam viši inspektor u odjelu za suzbijanje zloporabe droga”, rekao je. “I samo sam odgovorio na pitanje vaše kćeri. Što je dalje bilo?”
“Uglavnom, sanjala sam neki san u kojem sam vidjela ovu kuću. Jedna... nazovimo je žena... upozorila me da se ovdje nešto događa. A ja sam htjela saznati što se točno događa. Željela sam da priča bude, pa, ono, potpuna. I onda bih vam sve ispričala. Ali... ispalo je drugačije”, rekla je i rukama protrljala već umorne oči.
I onda mu je ispričala sve što je čula dok se skrivala iza kredence. Tko su bili ti muškarci, njihove nadimke, poslove, namjere... Nastojala je ništa ne izostaviti.
Kada je završila, susjed je neko vrijeme šutio.
“Lena”, oglasio se, “ove informacije su zlata vrijedne. Samo, ne znam jesi li svjesna kakvoj si se opasnosti izložila. Moglo se dogoditi... Svašta se moglo dogoditi. Ne želiš to ni znati. Srećom po sve, ipak nije. Poznata mi je ta skupina već dulje vrijeme. Sada kada znam to što si mi ispričala, lako ću im ući u trag i privesti ih tamo gdje im je i mjesto. Jako, jako sam ti zahvalan, no ovo što si napravila zapravo je čista ludost. Iskreno se nadam da više nikada u životu nećeš biti u takvoj prilici... da njuškaš uokolo na svoju ruku. Znam, znam, neću ti držati lekcije, umorna si, vjerujem da jesi. Vrijeme je da pođemo kući i odspavamo ovu noć.”
Ustali su. Lenu su noge toliko boljele da ih nije ni osjećala. Izašli su u mjesečinom obasjanu noć. Sjela je na stražnje sjedalo njegova bijelog Megana. Tko bi rekao da ću se ikad voziti u ovom autu? pomislila je. Mama je sjedila na prednjem sjedalu. Ruševna kuća ostala je u okrilju mraka.
Nitko osim Lene nije vidio jednu mladu ženu kratke plave kose koja je stajala na ulaznim vratima. O potplat svoje Martensice ugasila je cigaretu i nestala u tami.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar