Lena je prvi put zakoračila u neki takav prostor. I bilo je potpuno drugačije nego što je zamišljala. Ova garaža nimalo nije nalikovala na onu kakvu je Tein tata imao na Klaki, u kojoj je u fušu popravljao automobile. Zidovi su bili oblijepljeni posterima i LP pločama brojnih bendova, što stranih, što domaćih. Ali svi su bili off, naravno. S lijeve strane nalazilo se nekakvo pojačalo, pretpostavila je, a s desne stage i instrumenti. Betonski pod bio je prekriven prastarim perzijskim tepihom. Odmah pored vrata smjestio se i neki ofucani kauč na kojem su sjedila njoj nepoznata lica.
“Evo konačno i vas”, rekao je neki lik u majici kratkih rukava.
“Da vas upoznam...” započeo je Matej. “Srle, Mrki, Džon, Hana, Mija, Lori”, nabrajao je pokazujući pritom na svakoga. “Onaj na stageu je Luk”, pogledao je prema liku koji je bio oslonjen na svoju gitaru, dok je u ruci držao limenku nekog pića. “Ovo je Lena”, na kraju je predstavio i nju.
Svi su joj mahnuli. Djevojke su se nasmijale, a Luk je, kao, nazdravio tim nekim pićem iz limenke.
Nije bila (pre)oduševljena situacijom u kojoj nikoga ne poznaje pa ne zna što bi sama sa sobom. No, jedan od likova s kauča, Mrki ako je dobro zapamtila, tada je ustao i pitao je što želi popiti.
“Paaa...” bila je neodlučna.
“Pivo, pivo i pivo. I Stari lisac”, rekao je gledajući u mali hladnjak. “Mineralna se ne računa.”
“Može Lisac”, odgovorila je i sjela na njegovo mjesto.
I dok je tako sjedila s limenkom Lisca u rukama, promatrala je Mateja.
Bio je odjeven u crne traperice i košulju na crno-tirkizne kockice. I, naravno, visoke Starke. Dok je o nečemu razgovarao s Lukom, dugačkim je prstima prošao kroz svoju kovrčavu kosu. Lena je pomislila da bi ovaj put konačno mogla biti na pravom mjestu s pravom osobom. Limenka Lisca hladila je njezine ionako znojne dlanove.
“U koju ono školu ti ideš?” iz razmišljanja ju je prenuo Lorin glas.
Djevojka je bila odjevena slično kao i ona. Svoju ljubičastu kosu isplela je u dvije pletenice.
“Fran Franković, tu na Drenovi”, odgovorila je.
“A ti si još osnovnoškolka... To je bila moja bivša škola”, prisjetila se Lori.
“Ti ideš u...” upitno ju je pogledala.
“U školu za primijenjenu umjetnost na Pećinama. Prvi razred. Znaš gdje su Pećine? Matej mi je rekao da nisi iz Rijeke”, Lori je bila poprilično spremna za razgovor.
“Nisam. Zapravo jesam. I nisam”, rekla je Lena. “Kompliciram. Dakle, rođena sam u Rijeci, no kada sam imala pet godina, roditelji su se preselili u Zagreb i ponovo se vratili kada sam napunila četrnaest tako da ću osmi razred završiti u Rijeci. I srednju, naravno.”
“A što misliš upisati? Ako se slučajno odlučiš za ŠPUR, nećeš pogriješiti. Znaš...”
I tako je s Lori započela razgovor o školi, predmetima, profesorima, interesima, knjigama koje čita, glazbi koju sluša... Ubrzo im se pridružila i Hana koja je pak išla u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Mija je za to vrijeme lupkala po bubnjevima i nešto pjevušila.
Odjednom je prodoran zvuk ispunio malenu garažu. Odmah je prepoznala Arcade Fire i njihovu stvar The Suburbs. Matej i Luk svirali su gitare. Mija bubnjeve. Srle klavijature. Džon je pjevao. Bilo je to Offical Video. Riječki bend u usponu.
Sometimes I can't believe it, I'm moving past the feeling again... pjevušile su Lena i Lori.
Mrki je bio oslonjen na improvizirani šank. Žvakao je čips, lupkao prstima i nešto tipkao po mobitelu.
Arcade Fire ustupio je mjesto Paper Kites, a oni pak Moriatry i The Lumineers.
Nošena urbanim zvukovima, Lena je u mislima samo mijenjala kontinente i gradove. U jednom trenutku nalazila se u američkom predgrađu okružena nasilnim klincima. U drugom je sjedila u metrou vraćajući se kući s posla nakon napornog radnog dana u nekom newyorškom dizajnerskom studiju. Potom je lutala crvenim pijeskom australske pustinje, da bi u idućem trenu, usred vrelog ljeta, sjedila na trijemu ispred kuće na američkom Jugu. A onda su se ona i Matej vozili prašnjavim ulicama pod vrelim suncem u starom Cadillacu.
Garažom su tada odjeknuli melankolični zvukovi Matejeve gitare. Umjesto Džona sada je zapjevala Mija. Bio je to njihov singl Kišovito.
Ranim jutrom
Među izgužvanim plahtama
Tražim sebe...
Vrijeme je
Oglasila se i budilica
Samo ne znam za što...
Šalica kave u mojoj je već ruci
Dok kroz prozor promatram grad
Ma briga me...
Kiša je isprala ulice
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe
Gasim svjetla
Napuštam stan
I izlazim na kišu...
Na autobusnoj stanici
Među mnogim licima
Tražim tvoje...
Napuštam stan
I izlazim na kišu...
Na autobusnoj stanici
Među mnogim licima
Tražim tvoje...
Opet ostajem sama
Sjedim na klupi i skupljam snagu
Za preživjeti još jedan dan...
Kiša je isprala ulice
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe
Kad je muzika utihnula, Lenina su se izmaštana putovanja rasprsnula kao balon od sapunice. Baršunasta boja Mijina glasa stvorila je posve novu atmosferu. Pomalo tjeskobnu, doduše. Osjetila je kako joj se u grlu stvara ona kugla zbog koje ne može disati. Trebalo joj je zraka. Kvragu, zar su baš sada morala isplivati sva ona sjećanja na davno provedene nove godine u Zagrebu, igru u obližnjem parku koja je trajala dulje od dana, vikende kada bi tata nju i mamu poveo na izlet u Zagorje i kada bi se kupala u toplom bazenu varaždinskih toplica, a vani je padao snijeg... Ili kada je vozila bicikl širokim zagrebačkim ulicama, pala i uganula nogu. I kako je o svemu šutjela jer su sutradan išli kod bake i djeda u Rijeku? Ajme, kad se toga sjeti... Naravno, bolni i otečeni gležanj nije mogla dugo kriti od mamina pogleda. Sutradan su, umjesto na plaži, završili kao hitnoća u dječjoj bolnici na Kantridi. To je ljeto provela na kauču kod bake i djeda. Prve suze zapekle su je u rubovima očiju. Pa neće valjda sama sebi pokvariti ovaj doček?
Izašla je iz garaže i leđima se oslonila na hrapavi zid. Duboko je udahnula. Zatvorila je oči i nastojala ne razmišljati ni o čemu. Kugla u grlu počela je popuštati. Osjetila je nečiju prisutnost pored sebe. Potražila je njegovu ruku. Isprepleo je svoje dugačke prste s njezinima. Ništa joj nije rekao. Naslonila se na njega. Ni sama ne zna koliko su tako stajali u zadnjoj ovogodišnjoj prohladnoj noći.
Kada su ušli u garažu, Mrki je opet nudio piće. Rekla je da će sada mineralnu s okusom limuna, na što je on rekao nema šanse, valjda ćemo nazdraviti pravim pićem novoj godini. I tako se druga limenka Lisca našla u njezinim rukama. Uskoro je krenulo i odbrojavanje. Zar već? pomislila je Lena. Pet, četiri, tri, dva, jedan... Našla se u Matejevu zagrljaju. Zagrlila ga je i svojim obrazom dodirnula njegov.
“Hvala ti”, bilo je prvo što mu je rekla umjesto čestitke.
“Sretna ti nova godina”, tiho je rekao Matej.
“I tebi”, odgovorila je.
Sve joj je djelovalo nekako nestvarno, dok ih Luk i Džon nisu razdvojili kako bi im zaželjeli sve najbolje u godini koja je pred njima. Nazdravili su pravim pićem, a nakon jednog gutljaja Lena se konačno domogla aromatizirane mineralne. Dok su je mjehurići škakljali u grlu, sama je sebi poželjela da uspješno završi osmi razred i konačno se riješi onih idiota, da upiše srednju školu (premda još uvijek nije znala koju), da se tata što prije vrati s Filipina, da bude bolja prema mami (da, zaslužila je to, na kraju krajeva), da se usavrši u vještičjim ritualima svih vrsta i da... ostane ludo zaljubljena u Mateja. I on u nju.
Još je deset minuta dijele do jednog sata iza ponoći. Zar se s novom godinom i vrijeme ubrzalo? pomislila je. Pozdravila se s Matejevim prijateljima. Lori i ona razmijenile su brojeve mobitela. Matej ju je otpratio do parkirališta gdje ju je već čekala mama. Izašla je iz auta, zagrlila je i poljubila valjda sto puta. Onda je i Mateju čestitala novu godinu. Mama kao mama, ipak je morala pretjerati pa je i njega zagrlila i poljubila. Morat ćeš se naviknuti, ona je jednostavno takva, nasmijala se Lena u sebi.
Mahnula je Mateju kroz stražnje automobilsko staklo. Stajao je na praznoj ulici, s rukama u džepovima, u crnim Starkama, dok nisu nestale iz njegova vidokruga.
Sjedim na klupi i skupljam snagu
Za preživjeti još jedan dan...
Kiša je isprala ulice
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe
Kad je muzika utihnula, Lenina su se izmaštana putovanja rasprsnula kao balon od sapunice. Baršunasta boja Mijina glasa stvorila je posve novu atmosferu. Pomalo tjeskobnu, doduše. Osjetila je kako joj se u grlu stvara ona kugla zbog koje ne može disati. Trebalo joj je zraka. Kvragu, zar su baš sada morala isplivati sva ona sjećanja na davno provedene nove godine u Zagrebu, igru u obližnjem parku koja je trajala dulje od dana, vikende kada bi tata nju i mamu poveo na izlet u Zagorje i kada bi se kupala u toplom bazenu varaždinskih toplica, a vani je padao snijeg... Ili kada je vozila bicikl širokim zagrebačkim ulicama, pala i uganula nogu. I kako je o svemu šutjela jer su sutradan išli kod bake i djeda u Rijeku? Ajme, kad se toga sjeti... Naravno, bolni i otečeni gležanj nije mogla dugo kriti od mamina pogleda. Sutradan su, umjesto na plaži, završili kao hitnoća u dječjoj bolnici na Kantridi. To je ljeto provela na kauču kod bake i djeda. Prve suze zapekle su je u rubovima očiju. Pa neće valjda sama sebi pokvariti ovaj doček?
Izašla je iz garaže i leđima se oslonila na hrapavi zid. Duboko je udahnula. Zatvorila je oči i nastojala ne razmišljati ni o čemu. Kugla u grlu počela je popuštati. Osjetila je nečiju prisutnost pored sebe. Potražila je njegovu ruku. Isprepleo je svoje dugačke prste s njezinima. Ništa joj nije rekao. Naslonila se na njega. Ni sama ne zna koliko su tako stajali u zadnjoj ovogodišnjoj prohladnoj noći.
Kada su ušli u garažu, Mrki je opet nudio piće. Rekla je da će sada mineralnu s okusom limuna, na što je on rekao nema šanse, valjda ćemo nazdraviti pravim pićem novoj godini. I tako se druga limenka Lisca našla u njezinim rukama. Uskoro je krenulo i odbrojavanje. Zar već? pomislila je Lena. Pet, četiri, tri, dva, jedan... Našla se u Matejevu zagrljaju. Zagrlila ga je i svojim obrazom dodirnula njegov.
“Hvala ti”, bilo je prvo što mu je rekla umjesto čestitke.
“Sretna ti nova godina”, tiho je rekao Matej.
“I tebi”, odgovorila je.
Sve joj je djelovalo nekako nestvarno, dok ih Luk i Džon nisu razdvojili kako bi im zaželjeli sve najbolje u godini koja je pred njima. Nazdravili su pravim pićem, a nakon jednog gutljaja Lena se konačno domogla aromatizirane mineralne. Dok su je mjehurići škakljali u grlu, sama je sebi poželjela da uspješno završi osmi razred i konačno se riješi onih idiota, da upiše srednju školu (premda još uvijek nije znala koju), da se tata što prije vrati s Filipina, da bude bolja prema mami (da, zaslužila je to, na kraju krajeva), da se usavrši u vještičjim ritualima svih vrsta i da... ostane ludo zaljubljena u Mateja. I on u nju.
Još je deset minuta dijele do jednog sata iza ponoći. Zar se s novom godinom i vrijeme ubrzalo? pomislila je. Pozdravila se s Matejevim prijateljima. Lori i ona razmijenile su brojeve mobitela. Matej ju je otpratio do parkirališta gdje ju je već čekala mama. Izašla je iz auta, zagrlila je i poljubila valjda sto puta. Onda je i Mateju čestitala novu godinu. Mama kao mama, ipak je morala pretjerati pa je i njega zagrlila i poljubila. Morat ćeš se naviknuti, ona je jednostavno takva, nasmijala se Lena u sebi.
Mahnula je Mateju kroz stražnje automobilsko staklo. Stajao je na praznoj ulici, s rukama u džepovima, u crnim Starkama, dok nisu nestale iz njegova vidokruga.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar