Pet pripovijedaka Edgara Allana Poea još nije ni otvorila. Razlog je jednostavan – nije imala vremena.
Popodne ide kod bake i djeda na ručak. Dok djed bude gledao televiziju, a baka i mama razgovarale u kuhinji, ona će, baš kao nekad, sjesti na kauč i čitati.
Izula je Marte, ispružila noge na fotelji i krenula s Crnim mačkom pa s Umorstvima u Ulici Morgue. Samo je jednom ustala, ušla u kuhinju, utrpala u usta dvije kokos-kuglice i opet nestala u dnevnom boravku.
“Što je Leni?” čula je kako baka pita mamu.
“Ništa. Što bi joj bilo? Čita Poea, mislim”, odgovorila je mama.
“Zašto joj daješ takve knjige?” negodovala je baka. “Nije to za nju.”
“Joj, mama, daj. Pa zar bi trebala čitati...” nije do kraja čula koga bi to trebala čitati četrnaestogodišnjakinja u 21. stoljeću.
“Da stišam televiziju?” upitao ju je djed.
“Ne, ne treba, samo ti gledaj”, nasmiješila mu se.
Ukratko, dvije su joj pripovijetke bile za danas sasvim dovoljne. Lik je totalni luđak, zaključila je. Njegove priče uistinu su prepune neobjašnjivog nasilja. Ali zato je majstor atmosfere. Iako je bila u osvijetljenom stanu, na trenutak je ipak morala zatvoriti knjigu. Jedva čeka da onoj knjižničarki izreferira svoje dojmove.
“Lena, hoćemo li?” upitala ju je mama.
Sumrak je polako padao na grad.
Utrpala je Poea u ruksak, zavezala Marte i odjenula jaknu. Bila je spremna. Poljubila je djeda i baku. Uz vidimo se uskoro izašle su iz stana i krenule prema automobilu.
Lena je sjedila na suvozačkom sjedištu i rukama obgrlila ruksak.
“Idemo kući?” upitala je mamu.
“A kamo bismo?” začudila se.
“Ja bih da odemo negdje... da se malo provozamo...”
“Gdje?” mama je ponovila svoje pitanje.
Ruke je oslonila na volan i gledala u Lenu.
“Negdje. Bilo gdje.”
Izašavši na glavnu cestu, mama je krenula prema centru grada. Prošle su pored Zapadnog trgovačkog centra, sada već napuštene nekadašnje rafinerije nafte, lučkih skladišta i kolodvora, sve do Mrtvog kanala duž kojeg su bile privezane barke. Lijepo je, pomislila je Lena. Mama je potom skrenula prema Sušaku. Zavojitom uzbrdicom duž koje su se smjestile raskošne stare vile velikih okućnica vozile su se u pravcu Trsata. Parkirale su odmah pored crkve. Uskom uličicom nastavile su prema Trsatskoj gradini koja se, poput kakve mitske čuvarice, nadvila nad gradom. Odmah pored ulaza, bačeni na nekakvoj livadi (barem se Leni tako učinilo), ležali su grobovi obitelji Nugent, posljednjih vladara ove utvrde.
“Ovo je tako... tako... grozno”, promrmljala je Lena, možda čak i više za sebe, zastavši pored zaboravljenih sarkofaga.
“Da, moram priznati da je”, i mama se s njom složila.
“Ali zašto?” željela je znati.
“Uh... Kada povijesni pravci krenu pogrešnim tijekom, dogodi se... ovo”, zaključila je mama i krenula dalje, kroz masivna željezna vrata, prema malom caffe baru koji se smjestio u jednoj od kula.
Stepenicama zavojitima poput puža uspele su se na kat. Prostor je bio uređen u retro stilu. Antikni namještaj – od stolica, fotelja, stolova, polica, slika – trebao je vratiti posjetitelje u vrijeme Frankopana, valjda.
Sjele su pored ostakljenog zida. Mama je naručila neku aromatiziranu mineralnu, a Lena toplu čokoladu.
“Jesi li i ti čitala Poea?” nastavila je Lena razgovor koji je bio prekinut na parkiralištu.
“Jesam. Davno. U srednjoj školi. Bio nam je lektira. Ali, kad već pitaš, čitala sam ga i kasnije”, odgovorila je mama dok su joj mjehurići mineralne s okusom limunske trave pucketali u ustima.
“Stvarno?!” začudila se Lena.
“Da, stvarno. Tko bi rekao, to si me željela pitati? Ne sjećam se više kada, no iznova sam pročitala sve njegove pripovijetke. Ta atmosfera uistinu je posebna, nestvarna, odvlači te u neka druga vremena. Romantična i jeziva istovremeno. Toliko sam puta zamišljala da sam ja Annabel Lee koja živi u dvorcu pored mora, na visokoj hridi koju nemilice zapljuskuju valovi. Da noću hodam pješčanom plažom u svojoj dugoj crnoj haljini dok oluja posvuda bjesni. I čekam... uzaludno čekam da me netko spasi. Ali taj moj otok je uklet i nijedan brod ne može pristati uz njegove obale. I tako sam na njemu zauvijek ostala zatočena, zajedno s duhovima mojih predaka. Ah, romantični djevojački snovi”, nasmijala se mama.
“Da si tko?” začudila se Lena.
“Annabel Lee”, ponovila je mama. “Njegova posljednja pjesma. Još se sjećam prvih stihova...
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Lijepa je, zar ne?” upitala je mama nakratko pogledavši Lenu, da bi u idućem trenu pogled opet vratila negdje u noć.
“Možda je ta cura živjela u nekom ovakvom dvorcu”, rekla je Lena zaokruživši pogledom po prostoriji, dok joj je čokolada sa žlice kapala u šalicu. “Možda je i pokopana u nekom onakvom sarkofagu kao što su oni na ulazu. Možda njezin duh navečer luta ovim prostorima. A možda baš sada sjedi tu pored nas, samo što je mi ne vidimo.”
Mama je samo zakolutala očima.
“Vjeruješ li u duhove?” Lena je odjednom ispalila.
“Ne”, mama je spremno odgovorila.
“Znaš li koja je moja najgora noćna mora? Da budem živa zakopana u nekakvom dubokom grobu iz kojeg ne mogu izaći. Grozno, zar ne? Brrrrrrrrrrrrr”, stresla se.
“Bože, takve gluposti samo tebi mogu pasti na pamet”, mama se sada nasmijala.
“Ali...”
“Ne, Lena, ne vjerujem da je takvo što moguće. Niti vjerujem u duhove. Ti očito vjeruješ?”
“Da. I vjerujem u vještice. Ne, naravno, one iz dječjih priča o Ivici i Marici. U dobre vještice, ali i one zle. Znaš, ja mislim da su one posvuda oko nas. Izgledaju kao mi, ponašaju se kao mi, rade u banci ili kao konobarice, nisam baš sigurna da su udane i da imaju djecu, a možda i imaju, ali zapravo nisu žene. Vještice su. Možda i s tobom radi koja vještica, ha?”
“Nadam se da o tome nikome drugome nisi pričala?”
“Nisam. Jesi li čula za njihov kalendar. Nisi? Upravo su proslavile Yule. Poklapa se otprilike s Božićem. Još malo pa slijedi Imbolc. Slave ga 2. veljače. Odnosno, tada slave svjetlo i plodnost. Ispod zemlje prekrivene snijegom izbijaju prve klice. Visibabe, na primjer. Te vještice o kojima sam ti maloprije pričala, koje su oko nas, pale tada bijele svijeće kako bi otjerale zimsku tamu i dočekale proljeće. Tamjan, lovor, cimet ili vanilija čiste prostorije u kojima boravimo. Sada dobro razmisli, je li tko na tvom poslu napravio takvo što?”
“Lenaaa...” mama je rukom prekrila usta kako bi utišala smijeh.
Ipak nisu bile same u caffe baru.
“Je li?” Lena je bila uporna.
“Kristina nosi bijelu radnu uniformu i voli svijeće s mirisom vanilije”, rekla je mama.
“Eto vidiš!” uskliknula je Lena.
“Lena, ljubavi, postoji jedan problem. I ja na poslu nosim bijelu kutu i volim paliti svijeće s mirisom vanilije ili cimeta. Dakle, jesam li i ja jedna od tih vještica?”
“Hmmm, da, o tome nisam razmišljala...”
Uslijedio je trenutak u kojem je Lena bila zaokupljena svojim mislima.
“Znam da ti nije bilo lako otkako smo se vratili iz Zagreba...” započela je mama. Kao da je osjećala potrebu opravdati se zbog povratka u Rijeku. “No, škola traje još samo pet mjeseci”, nastavila je. “Brzo će to proći, a onda ćeš krenuti u neku srednju školu po svom izboru i upoznati novo društvo, neke sebi slične mlade ljude.”
“Mrzim tu školu, znaš”, rekla je Lena odloživši žlicu koju je cijelo vrijeme vrtjela po rukama u praznu šalicu. “Mrzim i profesore i još gluplje učenike. Odvratno je. Sve je odvratno. Čini mi se kao da ne mogu disati. Kao da sam u zatvoru i čekam smrtnu kaznu.”
“Zar baš toliko?” mama je bila malo nepovjerljiva.
“Da, baš toliko”, uzdahnula je.
“A Matej?”
Mama je samu sebe željela uvjeriti da Leni ipak nije tako nepodnošljivo u školi.
“Matej je jedini normalan”, promrmljala je kroz ruku kojom si je prekrila usta. “Jedini od njih dvadeset i pet. Možeš li to zamisliti? Kao da ti, recimo, radiš tamo gdje radiš s dvadeset i pet teških imbecila. Kako bi ti bilo?”
“Grozno”, bilo je sve što je mama odgovorila.
Možda Lena i pretjeruje, ali nije željela u ovom trenutku biti njezina neprijateljica.
“Na onoj proslavi u garaži upoznala sam jednu djevojku, Lori se zove i baš je ok. Ona već ide u srednju. Ići ćemo zajedno jedan dan u kino.”
“Super”, opet je kratko odgovorila.
“I zar si stvarno mislila da si ti ta Annabel Lee?” upitala ju je Lena nakon par trenutaka.
“Da, jesam”, odgovorila je mama kojoj kao da je sada bilo malo neugodno. “Tko bi to rekao za mene?”
“I što se onda dogodilo? Mislim, kamo je nestao sav taj romantičarski svijet?”
“Annabel Lee je odlučila upisati farmaciju.”
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar