Ulica je pusta. Jedva da se išta vidi pod uličnim žutim svjetlom. Podigla je dalekozor prema drugom katu. Kreten vjerojatno nije kući. Znala je to po tome jer je kuhinja bila u mraku, a iz dnevnog boravka dopirala je prigušena plava svjetlost. Možda i njegova žena prati iste krimi-serije kao i njezina mama, pomislila je. Kat iznad također je bio u mraku. Student je, dakle, definitivno otišao kući preko blagdana. Penzići na četvrtom katu spavaju jer je i njihov stan bio neosvijetljen. Ali zato se onaj bračni par na petom katu ushodao po stanu. Ona je peglala, a on je stajao pored prozora i promatrao maglovitu ulicu s čašom vina u ruci. Nešto je govorio, vjerojatno jako smiješno, jer se žena hihotala. Onda joj je prišao i poljubio je u vrat, a ona ga je, kao, odgurnula. A kada će tuširanje, upitala se Lena. Nisu je previše zanimale njihove igre zavođenja pa je dalekozor usmjerila prema parkiranim automobilima u nizu. Bijelog Megana nije bilo. Kreten se njime odvezao negdje, tko zna gdje... Već pola sata nije se dogodilo ništa. Ulica je bila prazna. Samo je prošao susjed sa psom koji živi u ulazu do nje. Magla je značajno onemogućavala vidljivost, što Leni nikako nije išlo u prilog. Osjećala se kao policajka u američkim filmovima, kada s kolegom satima sjedi u autu i promatra što već mora promatrati: susjedstvo, neku određenu osobu ili zgradu. Samo što njoj nitko neće donijeti krafnu ili kavu. Uzdahnula je i pogledala na sat. 20.30. Ovo je poprilično dosadno. Nakon idućih pola sata (i opet se ništa nije dogodilo) odložila je dalekozor pored kreveta i upalila svjetlo. Začula je mamino laku noć i samo kratko viknula i tebi. Ubrzo se prepustila snu koji je stao zaklapati njezine oči.
Trznula se. Srce joj je tuklo sto na sat. Uh, kako mrzi kad je usred noći probudi neki san kojeg se ne može ni sjetiti. Sjela je na krevet. Koliko je sati? Kroz onaj prorez od tri-četiri centimetra, jer roletu nije spustila do kraja kada je odustala od promatranja susjedstva, primijetila je neko svjetlo koje je povremeno poskakivalo. Ustala je, dohvatila dalekozor i pogledala. Tri siluete odjevene u crno, s kapuljačama na glavama, vrzmale su se oko automobila. Točnije, oko bijelog Megana. Progutala je slinu i još snažnije stisnula djedov dalekozor. U ruci jednog od njih primijetila je nekakvu bočicu koju je tresao. Leni se učinilo kao da i nisu hodali po asfaltiranoj cesti. Lebdjeli su. Toliko su bili tihi i neprimjetni. Da nije imala dalekozor, vjerojatno ih ne bi ni primijetila. Onaj koji je cijelo vrijeme držao bočicu, počeo je nešto ispisivati po bijelom Meganu. Ostala dvojica pogledavala su lijevo-desno. Koliko god se trudila, nije uspjela vidjeti njihova lica skrivena pod kapuljačama. Kao da su znali da ne smiju podignuti glave. Onda su se povukli u smjeru obližnjih cedrova i nestali.
No, nešto je ipak primijetila – na hudici jednog od njih, na leđima, uočila je natpis Fight like a street warrior. Rukom je morala obuzdati krik koji je želio izletjeti ravno u mrak njezine sobe. Nije moguće! Ispustila je dalekozor i sjela na krevet. Osjećala je vlastito srce u grlu i ušima.
Što sad? Probuditi mamu? Ili pozvoniti na susjedova vrata i reći mu: Dobra večer, znam da ste manijak, ali moram vam ipak reći da vam je netko išarao auto! Ili jednostavno šutjeti?
Odlučila je – sutra će definitivno sve ispričati mami.
***
Nemirno je spavala. Stalno se budila i okretala s jedne na drugu stranu. Mučenje, a ne spavanje, eto što je to bilo. Na kraju je jedva čekala da ustane. No, pred jutro, umorna, vjerojatno je zaspala i probudila se oko devet. Mama je već bila odjevena za izlazak.“Kamo ideš tako rano?” upitala ju je sjedajući za stol.
“Vozim baku doktoru. Ništa strašno, redoviti pregled”, dodala je. “U deset moramo biti na Sušaku tako da sada jurim...”
“Znaš... moram ti nešto reći... nešto...” započela je Lena.
“Jesi dobro?” upitala ju je mama. “Imaš možda temperaturu? Boli li te nešto? Proljev?”
“Ne. Dobro sam i zdrava sam”, odgovorila je Lena.
“Nešto ti se dogodilo?” nastavila je mama nizati pitanja.
“Meni ne, ali...” započela je Lena, no mama ju je prekinula usred rečenice.
“Ako si dobro, onda ćemo razgovarati kada se vratim. Stvarno žurim”, rekla je tražeći po torbici ključ od auta. “Može? Može. Pojedi nešto i napravi si kakao, čaj, bijelu kavu, što već želiš. Ne znam kada ću doći, ovisi koliko će biti ljudi. Ajde bok!”
I nestala je iz stana.
Lena je bila nervozna. I što da sad radi? Kome da ispriča što je vidjela prošle noći? Iz kuhinjskog ormarića izvukla je slasni panettone s lješnjacima i kandiranim voćem i odrezala si dvije kriške. Potom je u šalici hladnog mlijeka brzinski promiješala dvije velike žlice Kraš Expressa. Sjedila je za stolom lupkajući prstima. Stoput je već u glavi odvrtjela jučerašnji događaj. Pokušala je razmišljati kao mama, a to znači osloniti se samo na činjenice. Dakle, bila su trojica. Muške osobe, rekla bi po tjelesnoj građi. Nečujni. Oprezni. U crnim hudicama. Lica im nije vidjela. Ali zato joj onaj natpis nije dao mira. Vidjela ga je na njegovoj hudici kada je jednom prilikom prošla Deltom i on je u onom kavezu igrao košarku. Ne, ne može tvrditi da je on jučer išarao susjedov Megane. Vjerojatno nije jedini u gradu koji ima takvu hudicu. Mora biti sigurna. Sto posto sigurna. I dok je tako razmišljala, na kraju nije ništa pojela.
Odveć slatko, zaključila je.
U kupaonici je oprala zube, umila se i preodjenula u kućnu odjeću (čitaj: trenirku).
I dok se besciljno kretala kućom razmišljajući što joj je činiti, pažnju joj je privuklo nekakvo komešanje ispred zgrade. Pogledala je kroz prozor. Na cesti su se okupili unezvjereni susjedi i promatrali jesu li i njihovi automobili možda oštećeni. Vjerojatno su vidjeli što se dogodilo Meganu. Nije previše razmišljala. Obukla se i u trenu izašla iz stana.
Dan je bio prohladan. Kako bi udahnula, kroz nos joj je izlazila para. Približila se okupljenima. I slušala. Svi su se pitali isto – zašto je oštećen samo bijeli Megane? U mislima je opet vidjela bočicu autolaka u ruci jedne od triju silueta. Pa tko bi to mogao biti? Tko bi to napravio? Ovo je miran kvart! dopiralo je sa svih strana. Pogledom je prelazila po parkiranim automobilima. Malo dalje bio je parkiran plavi Nissan. Ni sama ne zna zašto, najprije je krenula prema njemu. Bio je netaknut.
I onda ga je ugledala. Grabio je velikim koracima prema svom metalnom ljubimcu. Sagnuo se i dodirnuo ga rukom, kao da mu želi olakšati nanesenu bol. Uhvatio se za glavu. Sve to Leni ne bi bilo ni najmanje čudno da susjed nije bio odjeven – u službenu policijsku uniformu!
Mislila je da će se onesvijestiti. U glavi joj je brujalo sto na sat. Što? Kako sad to? Policajac? Ma daaaj... Tko bi se usudio njemu oštetiti auto? Ma tko bi mu se usudio uopće približiti? Tip je, ono, policijski službenik sa svim mogućim ovlastima! Majčice draga, a ja sam mu istresla onaj pepeo na auto! Pa kud baš njemu! A možda je i kakav inspektor. Odjel maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta, na primjer. Već se vidjela u onoj narančastoj odjeći, kako sjedi iza zatvorskog stakla i razgovara s mamom preko telefona.
Cijelom dužinom vrata s vozačeve strane pisalo je: Kčer ti je kuja! I to poprilično ružnim rukopisom.
U idućem trenu susjed se pridigao iz čučnja i stao ispitivati okupljene je li tko nešto vidio, čuo, primijetio, uočio... Nitko ništa. Osim nje, naravno, koja se tiho prikrila iza okupljenih susjeda i potrčala prema svom stanu.
Sada joj pak ništa nije bilo jasno. Koliko ona zna, susjed-manijak-policajac i njegova žena nemaju djecu. Što znači da nemaju ni kćer. Zašto onda taj natpis, uz to još i nepismen do boli?
Hodala je gore-dolje. Kuhinju i dnevni boravak prešla je valjda tisuću puta. U glavi je izvrtjela sve moguće scenarije. Na kraju je ipak odlučila – nastavit će promatrati susjedstvo i tek kada bude sigurna, sto posto sigurna, u ono što je vidjela, pokucat će na susjedova vrata. U pratnji mame, naravno.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar