Neobičan kraj jedne priče... Ili pak ne?

Porsche Taycan turirao je ispred zgrade u ulici Franje Račkoga. Unatoč nekoć lijepim zgradama s kojih je danas otpadala fasada, ta je uličica bila zapuštena i prljava. Definitivno nije bila mjesto gdje bi itko poželio živjeti. U daljini se čulo žuborenje nabujale Rječine. Bijeli automobil bio je parkiran ispod svjetla ulične rasvjete. U njemu su sjedile dvije žene. I čekale. Konačno su se otvorila velika drvena vrata i jedna je žena izašla iz zgrade. Unatoč mraku, glavu je prekrila kapuljačom. Potrčala je prema automobilu, otvorila vrata i sjela.
“Dobro, koji ti je? Zar baš moraš tako turirati taj automobil u dva sata ujutro?” ljutito je upitala umjesto pozdrava. “Probudit ćeš i ono malo susjeda i sve štakore. A to je najmanje što mi sada treba. Na susjede mislim. Na njihova šuškanja i neizgovorena pitanja.”
Mlada žena kratke plave kose, s pirsinzima u uhu, okrenula se prema njoj.
“Alizon, čekamo te već petnaest minuta. Opet kasniš.”
“Kad sam morala...”
“Jesi uspjela?” oglasila se sada i druga žena.
“Ne, nažalost nisam”, skrušeno je odgovorila. “Zato ćemo morati stati... Nisam to baš tako zamišljala, ali...”
“Krenimo onda!”
Žena za volanom ubacila je u brzinu i za sobom ostavila mračnu smrdljivu uličicu. Projurila je kroz crveno unatoč upozorenjima svojih suputnica.
“Ti stvarno nisi normalna!” viknula je Alizon sa stražnjeg sjedala.
“Ovoga se puta i ja moram složiti s njom”, rekla je žena na suvozačkom mjestu koja se zvala Elphaba.
“Što ste se tako uskokodakale?! Vidjele ste da na cesti nema nikoga, niste li? Ne moram vas podsjećati da nemamo vremena na bacanje. Ili moram?” Theodora je još snažnije stisnula volan jednom rukom, dok drugu nije podizala s mjenjača. “A do Kleka nećemo stići baš za pola sata. I još usput moramo opljačkati laboratorij”, nasmijala se.
“S kime ja dijelim sestrinstvo... i to od 1666. godine”, promrmljala je Alizon.
“A tek ja!” usprotivila se Theodora. “Nemoj misliti da nisam čula tvoja zanovijetanja.”
“Djevojke, djevojke, dajte, uozbiljite se”, Elphaba je svojim baršunastim glasom nastojala smiriti strasti.
Theodora je jurila zavojitom ulicom Franje Račkoga. Podno oštrih i strmoglavih litica divljala je Rječina. Na Orehovici je proslijedila prema staroj cesti punoj rupa i neravnina. Ubrzo su se našle pred velikim pogonom poznate farmaceutske tvornice. Theodora je usporila i ugasila svjetla na svom Porcheu. Otklizila je tih petstotinjak metara prije negoli se zaustavila u potpunom mraku na parkiralištu iza tvornice.
“Alizon će nam pokazati put”, rekla je pomalo zajedljivo.
“Ti ostani ovdje i gledaj hoće li netko naići”, oglasila se Elphaba. “Zaštitar, na primjer. Idemo samo nas dvije.”
“Kako hoćete”, odgovorila je vadeći iz kutije novu cigaretu.
“Njezina mama radi ovdje, znaš?” rekla je Alizon. “Valjda ćemo naći sve što nam treba.”
“Očekujem gotov proizvod ovoga puta”, nasmijala se Theodora.
Pod okriljem mraka dvije su žene krenule prema ostakljenoj zgradi.
“Hej, ola, a kako mislite ući?” opet se oglasila Theodora. “Što, pozvonit ćete, reći dobra večer i ušetati?”
Zastale su zatečene njezinim pitanjem. Uistinu, o tome nisu razmišljale.
Theodora je vratila cigaretu natrag u kutiju, otvorila prtljažnik i izvukla crvena kliješta zvana papagajke. U dva-tri koraka našla se pred vratima koja su bila zavezana lancem. Presjekla ga je neobičnom lakoćom, a potom obila i bravu. Alizonini i Elphabini upitni pogledi govorili su više od riječi.
“Svašta čovjek nauči u životu”, bilo je sve što je Theodora rekla.
Ušle su u mrak. Sve tri. Baterijom su osvjetljavale natpise na vratima.
“Morat ćemo na kat”, zaključila je Elphaba.
I uistinu, Theodora je ubrzo osvijetlila natpis SKLADIŠTE. Opet je vješto i nečujno obila bravu i ušla. Police prepune kutija ispunjavale su prostoriju od dna do vrha. Čitale su i čitale natpise na naljepnicama dok konačno nisu našle što su tražile: bademovo ulje, kokosovo ulje, pčelinji vosak i brojna eterična ulja: neven, kamilica, pepermint, đumbir, pačuli, lavanda...
“Ajme, koja divota!” uskliknula je Theodora. “Znala sam, trebala sam raditi tako nešto, miješati kremice, a ne...” nije dovršila misao.
“Nosi ovo!” rekla joj je Alizon zapovjedno.
Nastavile su osvjetljavati natpise na vratima dok se nisu zaustavile, a potom i ušle kroz ona na kojima je pisalo LABORATORIJ.
Bademovo i kokosovo ulje najprije su otapale na laganoj vatri, a potom dodale pčelinji vosak. Naravno, nisu se mogle od prve dogovoriti koja će esencijalna ulja koristiti pa su smjesu podijelile na tri dijela i svaka je ukapala aromatična ulja po svom izboru. Losion su ulile u sterilizirane posude.
“Hajdemo odavde!” Alizon je hitala prema izlazu, a Elphaba ju je slijedila.
“Nema Theodore!” prošaptala je Elphaba kad su se našle na otvorenom.
“Tako mi svega, poslužit ću se onim starim, prastarim metodama. Iščupat ću joj utrobu ovim rukama!” pritom je obje ruke podigla u zrak.
Krenule su prema parkiranom automobilu. I čekale. Uskoro su je ugledale iza poslaganih kutija koje je nosila. Točnije rečeno, vidjele su samo njezine noge koje su žurile prema Porcheu. Posložila ih je u prtljažnik gdje je odložila i papagajke i bateriju. Opet je otklizila s parkirališta za zaposlenike. Nastavila je voziti starom cestom sve do raskršća gdje se priključila na autocestu i stisnula gas.
“One kutije?” konačno se oglasila Alizon.
“A to? Nisam mogla odoljeti. Kreme protiv bora, za ruke, tijelo... I morska voda u spreju svih mogućih vrsta i mirisa. Znaš da imam kroničnih problema sa sinusima...”
Nastavile su vožnju u tišini.
Theodora je konačno parkirala svoj Porche podno planine. Vani je još uvijek bilo mračno. Sve tri žene namazale su lice i ruke svojim kremama. Potom su odjenule dugačke crne tunike s kapuljačama koje su im prekrile glavu. Započele su uspon strmom planinskom cestom.
“Jesmo li uspješno privele kraju svoj zadatak?” upitala je Elphaba.
“Mislim da jesmo. Držale smo je podalje, koliko smo mogle, od zlih sila i uvjerile je da snagu ne traži negdje izvan, već u sebi”, zaključila je Alizon povjerenu im misiju spašavanja duša na Zemlji.
“Mala je bila totalno simpa”, oglasila se sada i Theodora. “Šteta što nam nije bilo dopušteno uvesti je u labirinte magije. Bila bi izvrsna učenica. Žao mi je što je više nećemo vidjeti. Ili mođžda ipak hoćemo? Što vi mislite?”

Odgovora nije bilo.
Kada su stigle na vrh, na očekivano mjesto susreta, prve zrake sunca najavile su novi dan. Kleknule su oko kamenog žrtvenika u čijoj su sredini zapalile svijeću i uhvatile se za ruke.
“Ni o vatru, ni o vodu, ni o zemlju, ni o vjetar”, počele su ponavljati, najprije tiho, a potom sve glasnije. “Neka naša djela govore o nama”, nastavile su.
Kao da su čekale da se dogodi nešto.
I dogodilo se.
Zemlja se zatresla. Osjetile su kako se kamenje kotrlja pod njihovim nogama. Još su jače stisnule ruke jedna drugoj. Činilo se kao da će se tlo otvoriti i progutati ih u svom bezdanu.
I onda je iznenada sve utihnulo.
Sunce je zasjalo u svojoj punoj ljepoti.

(ilustracija: pixabay.com)

Opet (konačno!) u Zagrebu

Mobitel joj je zavibrirao u stražnjem džepu traperica.
“Molim te, nemoj kasniti. Znaš da u jedan idemo za Zagreb?” oglasila se mama s druge strane.
Kako ne bi znala? Danas tata konačno dolazi kući. Ona i mama čekat će ga na zagrebačkom aerodromu.
“Jesi li zadovoljna?” upitala ju je frizerka dok joj je mekanom četkicom uklanjala kosu s vrata i lica.
“Pregenijalno!” rekla je pogledavajući se u ogledalu.
Uokolo stolice na kojoj je sjedila rasula se njezina kosa. Ova kratka pixie frizura savršeno joj je pristajala. Još je više naglašavala njezine zelene oči.
“Još malo kreme za njegu i oblikovanje i... odlično”, rekla je mlada frizerka namještavajući svaki pramen.
Kad je izašla iz salona, snimila je par selfieja i poslala ih Mateju. Dovoljno dobro? napisala je u poruci. Nije dugo čekala na odgovor. Zakon!
Na putu prema kući skinula je jaknu. Vrijeme je uistinu bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine. Baš kako je rekla ona cvjećarica. Stabla badema i amula izbacila su prve cvjetove. Naravno da se vrijeme može naglo preokrenuti, ali nema veze. Lena je uživala u toplom suncu i onom tako nježnom mirisu ranog proljeća. Iza suhozida koji su omeđivali puteljak koji je vodio do njezine zgrade ubrala je grančicu nekog rascvjetalog grma. Vjerojatno se nikad neće naviknuti na ovaj prizor – iz nekakvog prirodnog, čak bi rekla ruralnog krajolika koji je preostao od nekadašnjeg naselja, odjednom ulazi među moderne zgrade.
U stanu je vladala tišina. Čula je samo zvuk vode iz kupaonice. Ubacila je cvijet u vazu. Mama je otvorila balkonska vrata i pustila proljeće u stan.
“Hoćeš brzo biti gotova?” pokucala je na vrata. “I ja se moram spremiti, znaš?”
“Evo, sad ću”, doviknula je mama.
Ušla je u svoju sobu i zagledala se u nedavni crtež – tri mlade žene stoje na nekoj livadi. Vidjela su se samo njihova leđa, duge kose, bijele haljine i vijenci od cvijeća koje su imale na glavi. I da, bile su zagrljene.

“Kupaonica ti je slobodna”, začula je mamin glas na vratima koji joj se približavao.
Nije se okrenula.
“Ti si ovo nacrtala?” bilo je njezino sljedeće pitanje.
“Da. Pred par dana”, odgovorila je. “Vrijedi li što?”
“Odlično je”, mama je i dalje gledala u crtež.
“To samo tako kažeš ili ti se stvarno sviđa?” Lena je, po običaju, bila sumnjičava.
“Ne, stvarno. Tko su one?” upitala je mama.

“Tri sestre možda. Ili tri prijateljice. Čuvarice. Zaštitnice. Mogu biti bilo tko.”

“Ajme, pa ti si se ošišala?” mama ju je sada pogledala.

“A to, da, jesam. Fora je, jel' da?”

“Ma tebi sve lijepo stoji”, mama je rukom prošla kroz njezinu kosu. “Idi se spremiti. Još moramo i ručati. Krećemo za pola sata.”

***

Prošavši Drenovu i ružno škurinjsko naselje, priključile su se na autocestu. Lena je gledala kroz prozor. Desnom rukom na kojoj bi, kako ju je pomicala, zazveckala narukvica, mamin božićni poklon, skrivala je lice od sunca. Nakon što su za sobom ostavile 25-katne nebodere, Kozalu, Trsat te ono gigantsko zdanje od laboratorija u kojem je mama radila, pred njima su se, jedan za drugim, nanizali tuneli i vijadukti autoceste Rijeka-Zagreb. Nije znala o čemu mama razmišlja. Ili je samo koncentrirana na vožnju. Ona pak ni o čemu nije razmišljala. Samo je gledala pejzaž koji je promicao iza automobilskog stakla.
“Moram na wc”, rekla je Lena negdje na pola puta.
Mama je stala na sljedećem odmorištu. Sjela je na terasu i čekala da se Lena vrati. Sebi je u međuvremenu naručila kavu, a njoj sok od jagode. Promatrala ju je iza sunčanih naočala dok se približavala stolu. Njezino skoro pa petnaestogodišnje čudo u šarenim čarapama, crnoj haljini i Martensicama. Vrijeme je tako nemilosrdno, pomislila je. Prebrzo prolazi.
Nastavile su put prema Zagrebu. Na stolu je ostala mala bijela šalica i čaša niz čije su se stijenke cijedili ostaci soka.
Konačno je ugledala betonsko-staklenu zgradu aerodroma. Ušle su u veliki atrij. Mama je pogledala na sat pa na raspored letova, u slučaju da onaj tatin kasni. Nije bilo potrebe. Lena ga je prva ugledala. Sjedio je na jednoj klupi oslonivši se rukom na jedan od kofera. Potrčala je prema njemu dok su njezine Marte zaškripale po bijelim pločama. Kao da je očekuje baš iz tog smjera, okrenuo je glavu. Ustao je, nasmiješio se i zagrlio je. Dok je bila mala, doslovno bi nestala u njegovu zagrljaju. Bila je tada posve zaštićena od svega. Sada joj je učinilo, nakon dugo vremena, da je taj zagrljaj nekako prerasla. Iako je bila sretna zbog ponovnog susreta, ovoga je puta ta sreća bila nagrižena napuklinama tuge.
“Idemo što prije odavde”, rekao je tata umorno. “Dosta mi je i aerodroma i presjedanja za barem tri mjeseca”, osmjehnuo se.
Tata je predložio da zastanu u Zagrebu.
Nakon pola sata sjedili su na osunčanoj terasi kavane na Trgu bana Jelačića. Nakon što je popila već drugi sok od jagode, Lena je ustala i rekla da će skoknuti do male prodavaonice ploča u Bogovićevoj. Ostavila je tatu i mamu u njihovim razgovorima. Hodajući trgom i pogledavajući lijevo-desno prilikom prelaženja tramvajskih tračnica, imala je osjećaj da nikad nije otišla iz ovoga grada. Kao da je još jučer lutala njegovim ulicama, usput kupila kroasan i ukrcala se u plavi tramvaj koji ju je odvezao kući.
Držeći u ruci zamotani cd – poklon za Mateja – sjela je za stol i otpila svoj sok do kraja.
Tata ih je potom počastio ručkom-večerom u obližnjem malom pubu. Pohana piletina i kroketi od sira bili su izvrsni.
Mama je vozila na putu do Rijeke. Kao i prije godinu dana, za sobom je ostavila široke zagrebačke avenije. I brojna sjećanja. U grlu joj je opet nabubrila ona kugla, mješavina svega i svačega, koju nikako nije mogla progutati.
Zabljeskivala su je automobilska svjetla u sumraku.

(fotografija: infozagreb.hr)
Tišinu je ometalo tiho tatino disanje na zadnjem sjedištu.

Konačni obračun s bullerima

Lenu su danima mučila ona dva natpisa: na hudici i na susjedovom autu. Kada je već odlučila biti Auguste Dupin po drugi put – inspektor iz Poeove pripovijetke Umorstva u ulici Morgue – onda mora napraviti sve po pravilima. Već u idućem trenu sjedila je u uobičajeno polupraznom autobusu broj 11 kojim se odvezla do grada. Iskrcala se na zadnjoj stanici, na Delti. Šetalištem uz Rječinu nastavila je prema kavezu – košarkaškom igralištu ograđenom žicom. Ruke je zavukla u džepove. Na glavu je navukla kapuljaču. Nastojala je biti što neprimjetnija. Bio je tamo. Zajedno sa svojom pratnjom. Uočila ih je već izdaleka. Stvarno su vješto haklali i zabijali, morala je to sama sebi priznati, premda su joj bili ogavne primitivne njuške. Kada je igra bila gotova, iz svoje sportske torbe izvukao je hudicu i obukao je preko oznojene majice. Fight like a street warrior, pročitala je natpis na leđima crne hudice. Više nije bilo mjesta dvojbama. Mogla se okrenuti i otići. Sve ispričati mami pa neka ona dalje otpetljava situaciju nazvanu išarani policajčev auto umjesto nje. Da, mogla je... Da je bila neka druga djevojka, a ne Lena Car.
Odmaknula se od ograde na koju je cijelo vrijeme bila oslonjena i potrčala prema igralištu. Bili su već na izlazu kada se prstima uhvatila za žičanu mrežu i povikala:
“Hej, idioti! Da, da, baš vi!”
Zastali su i okrenuli se u smjeru poznatog im glasa.
Ispod kapuljače provirivao je pramen njezine sjajne crne kose i jednako sjajne zelene oči.
“Ok, znala sam da ste nepismeni”, nastavila je. “Ali nisam znala da ste baš toliko glupi”, sada se pak smijala. “Andy, Andy, odmah sam prepoznala tvoj ružan rukopis... Samo nisam znala da ne razlikuješ Megane i Citroën C4. Ono, to zna čak i glupa kuja poput mene.”
Andrej joj se toliko približio s druge strane žice da je mogla osjetiti njegov zadah na današnji smrdljivi ručak. Toni i Leo smjestili su se s njegove desne i lijeve strane.
“Gle, Andy, da ti nešto objasnim”, nastavila je. “Fulao si auto. Vjerojatno si mislio išarati onaj koji vozi moja mama, dakle Citroën C4, jer njezina je kći glupa kuja. Nije li? Ali ti si išarao auto tipa koji vozi bijeli Megane i koji uopće nema djecu. Ups, zaboravila sam ti reći. On je policajac. Inspektor. Zamisli ti to...”
Jednom se rukom i nadalje držala za žicu, dok se drugom uhvatila za trbuh koji ju je počeo boljeti od silnog smijeha, valjda.
Andrejevim licem zatitrao je grč bijesa. Šutio je.
“Ma pusti je, sere i laže”, oglasio se Toni.
“I mi bi ti, kao, ono, trebali vjerovati”, nastavio je Leo.
“Kako hoćete...” rekla je i dalje ih promatrajući s druge strane žice. “Ne bi bilo zgodno da drot pokuca na vaša vrata. Vjerojatno bi uslijedile prekršajne, možda i kaznene prijave...”
U idućem trenutku Andrej je tako snažno otvorenim dlanom lupio po žičanoj mreži da se cijeli kavez zatresao od siline njegova udarca.
“Kuja! Najobičnija glupa kuja, eto što si ti!” povikao je Andrej.
Lena je ostala nepomična.
Odmaknuli su se i krenuli preko igrališta prema izlazu. Gledala je u njihova leđa. Nije se mogla suzdržati.
“Fight like a moron!” viknula je za njima.
Nakratko su zastali, a onda nastavili svojim putem.
Sad je stvarno bilo dosta, začula je odnekud nečiji glas. Nimalo nije nalikovao na mamin. Dala bi ruku u vatru da je to bio glas one knjižničarke. Osvrnula se oko sebe nekoliko puta. Nigdje nije bilo nikoga.

***

U svakoj ruci nosila je dvije velike vreće smeća. Jednu je ubacila u kontejner, a iz druge je vadila plastične boce i novine – otpad koji je ubacila u žuti, odnosno plavi kontejner-otpadnik. Malo žuto čudovište plazilo joj je jezik pa se i ona isplazila njemu. Kada je završila, obrisala je ruke o hlače i potrčala kući.
Ugledala ga je dok je parkirao auto.
Zastala je, ni sama ne zna zašto, i čekala da izađe iz svog bijelog Megana.
“Dobra večer”, rekla je.
“Dobra večer i tebi”, tiho je rekao.
Susjed je, začudo, govorio poprilično tiho. Dok ga nije upoznala, bila je uvjerena da urla. Opet je bio odjeven u službenu policijsku uniformu. Djelovao je umorno.
Pogledala je bijela vrata, premda na njima već odavno nije bilo onog natpisa.
“Odnio sam ga autolakireru”, odgovorio je na njezino nepostavljeno pitanje.
Pogledala je susjeda pa opet njegov Megane.
“Ti ne znaš ništa o tome?” usput ju je upitao oslonjen na svoj auto.
“O čemu?” pravila se kao da joj ništa nije jasno.
“O devastaciji stvari i imovine”, nasmijao se. “O natpisu na mom autu. Razmišljao sam o tome danima. I ne mogu se oteti dojmu da ona rečenica uopće nije bila upućena meni. Nego nekom drugom tko očito ima kćer koju netko ne voli.”
“Da, čudno je to... Ne, ništa ne znam o tom... problemu”, spremno je odgovorila.
“Nikoga slučajno nisi vidjela u svom noćnom promatranju susjedstva?” nastavio je.
“Više ne promatram susjedstvo. Mama mi je oduzela djedov dalekozor. Sada mi preostaje samo čitanje prije spavanja.”
Savršena lažljivica, eto što si ti, Lena Car, pomislila je.
“A tako... No, pretpostavljam da nešto znaš, iako ne znaš, ti bi mi...” nije dovršio rečenicu čekajući Leninu reakciju.
“Naravno!” složila se. “Ali ovoga puta stvarno ništa ne znam. Uostalom, i sami ste rekli da ne zabadam nos gdje mu nije mjesto.”
Krenuli su prema svojim zgradama.
“Laku noć, Lena. I pazi na sebe, djevojčice”, rekao je.
“Laku noć.”
Na pola puta je zastala i okrenula se.
“Niste mi rekli kako se zovete?” viknula je za njim.
“Darko”, kratko je odgovorio.
“Pa... drago mi je, Darko, da smo se upoznali.”
Podigao je ruku u znak pozdrava i nastavio prema svom ulazu.

(fotografija: pexels.com)

Sve polako dolazi na svoje mjesto

Naravno da je i tata na drugom dijelu svijeta bio upoznat sa svime što se dogodilo. Već iste noći, istoga trena kada se Lena mami prvi put nije javila niti joj je odgovorila na poruku. Kada je nanovo te večeri prije spavanja pročitala poruke, nije mogla prepoznati koja je uopće mamina, a koja tatina. Sve su bile nabijene brigom. To ju je ganulo.
Iduće je jutro spavala znatno dulje nego inače. Kao medvjed. Nije čula mamine korake po kuhinji, nije čula ni kada je izašla pa ušla u stan. Probudila se nešto prije podne.
Petnaestak minuta samo je sjedila na krevetu i razmišljala, najviše o susjedu. Majko draga, što je ona sve mislila o njemu? Da je manijak koji zlostavlja svoju ženu. Da ju je možda čak i ubio. Da želi nauditi i njoj. Da je promatra kroz prozorsko staklo. Da je uhodi. Pojavljivao joj se u snovima. A na onu svinjariju kada mu je istresla ritualni pepeo na auto ne želi ni pomisliti. Konačno je ustala. Na kuhinjskom stolu čekao ju je kroasan i prazna šalica iz koje je pila kakao. Mama je stajala pored balkonskih vrata i gledala negdje u neodređenu daljinu. Trznula se tek na Lenino dobro jutro, nakon čega joj je napravila Kraš Express. Onda je sjela njoj nasuprot. Razgovor je trajao više od sat vremena. O opasnostima, povjerenju, sigurnosti, obitelji, međusobnoj potpori, poštovanju, istinama i lažima... pa čak i o nadnaravnim pojavama.
“Znaš... nešto ti moram ispričati”, započela je mama.
Po njezinom pogledu, uzdahu i tom uvodnom znaš, Lena je naslutila da to nije nešto uobičajeno i svakodnevno, kao kada joj priča o najnovijoj generaciji probiotika.
“Bila sam studentica tada i jedan vikend došla sam kući. Ništa posebno. Dan je bio kao i svaki drugi. Ručala sam s roditeljima, navečer izašla van, vratila se kući i spremila se na spavanje. Dva-tri puta okrenula sam se u krevetu i zaspala. U jedno doba noći sam se probudila. Ali baš probudila. Svega sam bila svjesna, prostora i vremena, ma svega. Sanjala sam da je moja mama umrla. Ležala sam na desnom boku i gledala prema vratima. Kad sam se okrenula na lijevi bok, prema zidu, ugledala sam zeleni dim. Nešto kao oblak zelene pare. To je prolazilo kroz zid, čas u sobu gdje su spavali baka i djed, čas u moju. Malo je reći da sam bila u šoku. Ustala sam i pružila ruku prema tom nečem. Istog je trena nestalo. Upalila sam svjetlo na noćnom ormariću. Više nisam spavala. Ujutro, dok smo pile kavu, mama mi je rekla kako je sinoć sanjala grozan san – da sam ja umrla.”
“I?” upitala je Lena iznenađeno.
“I ništa. Puno sam puta mislila o tome. Na kraju zapravo ne znam je li to sve bio samo san ili nije”, završila je mama.
“Uhhh”, promrmljala je Lena.
“Znaš”, opet je započela mama, “ja sam godine i godine provela u raznim istraživačkim laboratorijima. Nagledala sam se... ma čega se sve nisam nagledala. A najviše patogenih promjena na ispitivanim uzorcima. Voljela bih da postoji nešto, bilo što, pa čak i neka nadnaravna sila koja bi sve to pomela u nepovrat. Da ljudi mogu živjeti život bez bolesti i boli. Ali ne postoji, nažalost. Barem se ja s njome nisam upoznala.”
Prešutjela je mami dio priče o Dori koju nije mogla pozvati jer su joj u taksi službi rekli da nikad kod njih nije radila; o knjižničarki u čijoj bi prisutnosti svjetla u knjižnici počela treptati; a niti o cvjećarici koja čeka Imbolc. Mama ima svoja uvjerenja i pogled na svijet. A ona ima svoja. I tu je priči kraj.
“Mama, znaš da te ne bih pitala, ali jako sam umorna od svega. Mogu li dva dana ostati doma?”
“Ma možeš”, pristala je mama jer je itekako dobro znala da je Lena, da se uistinu ne osjeća dobro, nikad takvo što ne bi pitala. “Samo, u ponedjeljak ćeš ići vaditi krv, a onda ćeš uzeti malo vitamina. I za tjedan dana bit ćeš opet spremna za nove avanture”, namignula joj je.
“Neću ići u školu cijeli tjedan?” smiješak je zatitrao u kutu njezinih usana.
“Ostat ćeš cijeli tjedan kući. Napisat ću ti ispričnicu. Nego, Lena, što ćemo ti i ja danas ručati. Već su dva sata!”
“A da idemo negdje na frigane lignje i pomfrit?” predložila je.
“Slažem se! Idemo se spremiti!”

***

Kako cijeli tjedan nije išla u školu, zamolila je Mateja ako joj može donijeti bilježnice za prepisivanje novoga gradiva. Uistinu nije htjela ništa propustiti. Upisi u srednju već su pomalo kucali na vrata.
I tako je Matej navratio do nje jednog prijepodneva s hrpom bilježnica. Fizika, kemija (fuj, fuj), zemljopis, povijest, matematika, hrvatski...
“Možeš ih zadržati koliko ti treba”, rekao je.
“Mislim da i hoću. Pa koliko toga ima...” rekla je prelistavajući njegove bilježnice. “Što ima novog u školi?” upitala je.
“Ništa”, kratko je odgovorio.
“A zanimljivog?”
“Još i manje.”
Danas je bio odjeven u denim traperice, bijelu majicu s natpisom Music makes the world better i crvene Starke.
“Opa!” primijetila je.
“Što?” upitao je.
“Nove Starke?”
“Da, one crne su se raspale”, nasmiješio se.
Bio je to najljepši osmijeh na svijetu. Samo njoj upućen, znala je to.
“Koliko možeš ostati?”
“Zašto?”
“Ja bih počela prepisivati, ti gledaj televiziju, što već... Možemo poslije naručiti pizzu. Ha?”
“Hoćeš li stići sve to prepisati do subote?”
“Da. Zašto?”
“Mislio sam da bismo mogli negdje izaći, u kino ili... ili... bilo gdje već.”
“S tobom bih išla i na kraj svijeta”, rekla je zagrlivši ga.

***

Navečer su ona i mama zajedno gledale televiziju. Potom je krenula prema kupaonici kako bi se spremila za spavanje. Otuširala se svojom omiljenom kupkom od vanilije. Obožavala je taj miris koji ju je uistinu opuštao. Oprala je zube i pogledala se u ogledalo. Vrijeme je za šišanje. Ovog bi se puta mogla ošišati na kratko. Pixie shortcut. Kosa će ionako narasti. Nadala se samo da će se Mateju svidjeti.
Putem prema svojoj sobi mami je viknula laku noć.
Ušla je i upalila svjetlo. Odmaknula je zavjese. Njezinom višemjesečnom neighborhood watchingu došao je kraj. Barem ovakvom kakav je bio do sada. Naime, mami je morala predati djedov dalekozor. A da si kupi novi? Pogledala je kroz prozor. Stanovi preko puta bili su osvijetljeni, premda više nije mogla onako dobro vidjeti njihovu unutrašnjost. Ali zato je jasno vidjela susjeda na drugom katu. Pušio je. Mahnuo joj je kada ju je ugledao. Mahnula je i ona njemu. Njegova žena čak joj je poslala kutiju šarenih makrona sa željama za brzi oporavak. Bili su prefini. Spustila je rolete, sjela za stol i počela crtati.

(ilustracija: pixabay.com)

Vrijeme je za istinu

Nakon što je začula ono Čarlijevo spasonosno diži dupe, vrijeme je da idemo, odahnula je. Najprije je čula otvaranje vrata, a potom i zvuk automobila koji su najprije turirali pred kućom, a onda su u velikoj brzini i nestali. Sve je opet bilo tiho kao i kada je došla. Još je nekoliko minuta ostala klečati iza kredence. Za svaki slučaj. Možda su nešto zaboravili pa bi se mogli vratiti? Kada je i nakon desetak minuta sve bilo tiho, konačno je ustala. Koljena su je neopisivo boljela. Nije vidjela ni prst pred sobom u tom mrklom mraku. Posegnula je za mobitelom u stražnjem džepu i uključila ga. Zabljesnulo ju je svjetlo. Poruke i propušteni pozivi – sve od reda mamini i tatini – počeli su odzvanjati prostorom.

Lena, gdje si?
Lena, javi se!
Lena, opet izvodiš neke gluposti?
Pa gdje si?
Što se dogodilo?
Jesi dobro?
Ljubavi, molim te, molim te, javi mi se. Umrijet ću od brige.

I tako unedogled.
Sat je pokazivao 22.30.
Još uvijek sklonjena između kredence i zida, nazvala je mamu.
Javila se nakon jedne zvonjave.
“Mama...” bilo je sve što je Lena rekla.
“Lena? Jesi li to ti, ljubavi? Jesi li to stvarno ti?” mama je plakala s druge strane.
“Ja sam, da, ja sam”, sada je i Lena počela plakati.
“Gdje si? Što se dogodilo? Jesi dobro?” mama je nizala pitanja.
“Dobro sam. Sada sam dobro”, govorila je Lena istovremeno brišući rukavom jakne i suze i nos. “Mama, dobro me slušaj...”
“Samo mi reci gdje si da dođem po tebe!”
“Mama, sve ću ti reći. Samo me, molim te, slušaj. Može?” sada se već malo pribrala.
“Može. Slušam”, odgovorila je mama.
“Ovako, znam da je već kasno, ali odmah sada idi zvoniti susjedu koji živi u zgradi preko puta naše na drugom katu. On je... on je policajac. Reci mu da je jako, jako hitno i odmah dođite. Adresa je Lubanjski uspon bb. Kad dođete na šumsko raskršće, skrenite cestom koja vodi ubrdo. Vidjet ćete tamo jednu ruševnu kuću. Tamo sam.”
“Pobogu, Lena, što se dogodilo? Je li te netko ozlijedio? Oteo? Ucijenio?”
“Ne, mama, ništa od toga. Sve ću ti ispričati. Samo napravi tako kako sam ti rekla. I to što prije. Molim te!”
“Evo, idem. Na vezi smo”, mama je prekinula razgovor i izjurila iz stana.
Nadala se, duboko se nadala, da će susjed biti kući.
Čekala ih je točno dvadeset minuta. Najprije je čula zvuk automobila, potom otvaranje i zatvaranje vrata, užurbane korake pa otvaranje škripavih ulaznih vrata kuće. Još uvijek se nije ni pomaknula iz svog skrovišta. Tek kada je začula mamin glas koji ju je dozivao, provirila je glavom iza kredence. Mama je plakala, grlila je i ljubila. Susjed je baterijom osvijetlio kuću. Ništa mu nije bilo jasno. Popila je vodu iz boce koju je mama donijela.
Bilo je vrijeme da prva prekine tišinu. I razjasni ovaj kaos u koji ih je uvukla.
“Pa...” započela je. “Jako mi je žao zbog svega.”
“U redu je”, rekao je susjed. “Želiš li da ovdje razgovaramo ili da pođemo kući?”
“Ovdje! Sada! Dok se svega još sjećam...”
“Sjednimo. Može?” predložio je.
Sjeli su za prljavi stol. Mama ju je cijelo vrijeme držala za ruku.
“Dakle”, duboko je uzdahnula, “ja vam imam jednu, ovaj, malo neobičnu naviku. Otkako sam došla iz Zagreba, često promatram susjedstvo. Noću pogotovo. Znam, znam da nije u redu, ali...” prošaptala je. “Ali to sada nije važno. Barem ne za priču koju ću vam sada ispričati... Za jednu drugu... Još nisam sigurna...”
“Lena”, upitala ju je zabrinuto mama, “jesi li možda negdje udarila glavom, ljubavi?”
Vjerojatno se zabrinula zbog njezinih nesuvislih priča.
“Promatraš susjedstvo?” mama kao da je tek sada osvijestila njezine riječi.
“Aha. Djed mi je posudio dalekozor.”
“Ne mogu vjerovati! Ne znam tko je luđi u ovoj priči – ti ili on. Dalekozor, kažeš...”
“Gospođo, siguran sam da ćete to vas dvije riješiti kući. Na miru. Kad Lena dođe k sebi od šoka. Molim te, nastavi”, ljubazno je rekao.
“Sad ide dio koji je malo... čudan. Vjerujete li u duhove?” ispalila je.
“Lena!” povikala je mama i na tren ispustila njezinu ruku.
“U duhove?” ponovio je njezino pitanje. “Hmmm, iskreno, ne znam što bih ti odgovorio.”
“A u nadnaravne pojave?” nastavila je.
“Lena, o čemu ti pričaš?” mama je očigledno bila zabrinuta za zdravlje svoje kćeri.
No, i Lena i susjed ignorirali su njezina pitanja.
“Uh, teško pitanje... Vjerujem u neku paralelnu stvarnost, moglo bi se tako reći. U neki svijet koji supostoji s ovim našim. Ali ne znam tko u njemu obitava ni što se u njemu zbiva...”
“Oprostite, gospodine, vi ste policajac ili što? Neki mađioničar u cirkusu? Šarlatan koji čita sudbinu iz dlana ili iz čarobne kugle?”
“Mama!” sada ju je pak Lena prekorila.
“Ja sam viši inspektor u odjelu za suzbijanje zloporabe droga”, rekao je. “I samo sam odgovorio na pitanje vaše kćeri. Što je dalje bilo?”
“Uglavnom, sanjala sam neki san u kojem sam vidjela ovu kuću. Jedna... nazovimo je žena... upozorila me da se ovdje nešto događa. A ja sam htjela saznati što se točno događa. Željela sam da priča bude, pa, ono, potpuna. I onda bih vam sve ispričala. Ali... ispalo je drugačije”, rekla je i rukama protrljala već umorne oči.
I onda mu je ispričala sve što je čula dok se skrivala iza kredence. Tko su bili ti muškarci, njihove nadimke, poslove, namjere... Nastojala je ništa ne izostaviti.
Kada je završila, susjed je neko vrijeme šutio.
“Lena”, oglasio se, “ove informacije su zlata vrijedne. Samo, ne znam jesi li svjesna kakvoj si se opasnosti izložila. Moglo se dogoditi... Svašta se moglo dogoditi. Ne želiš to ni znati. Srećom po sve, ipak nije. Poznata mi je ta skupina već dulje vrijeme. Sada kada znam to što si mi ispričala, lako ću im ući u trag i privesti ih tamo gdje im je i mjesto. Jako, jako sam ti zahvalan, no ovo što si napravila zapravo je čista ludost. Iskreno se nadam da više nikada u životu nećeš biti u takvoj prilici... da njuškaš uokolo na svoju ruku. Znam, znam, neću ti držati lekcije, umorna si, vjerujem da jesi. Vrijeme je da pođemo kući i odspavamo ovu noć.”
Ustali su. Lenu su noge toliko boljele da ih nije ni osjećala. Izašli su u mjesečinom obasjanu noć. Sjela je na stražnje sjedalo njegova bijelog Megana. Tko bi rekao da ću se ikad voziti u ovom autu? pomislila je. Mama je sjedila na prednjem sjedalu. Ruševna kuća ostala je u okrilju mraka.
Nitko osim Lene nije vidio jednu mladu ženu kratke plave kose koja je stajala na ulaznim vratima. O potplat svoje Martensice ugasila je cigaretu i nestala u tami.

(ilustracija: pixabay.com)

Ne, nije bio samo san

U susjedstvu se već danima ništa ne događa. Student se vratio u svoj iznajmljeni stan, penzići su nastavili po svome, susjeda u dugim popodnevima i dalje rješava sudoku, a mladi bračni par još uvijek nije nabavio zavjese.
One tri siluete više nije vidjela.
Subota je. Dan je sunčan, jedan od onih kada na nebu nema nijednog oblaka. Mama je najavila da popodne ide kod djeda i bake. Genijalno! Lena je već jučer spremila svoj mali ruksak: jednu čokoladu, bočicu vode, vlažne maramice i flastere. Na Google maps je pronašla gdje bi mogao biti taj Lubanjski uspon. Nije baš prvo susjedstvo, ali nije ni tako daleko.
Odjevena u crne traperice, crnu jaknu i Marte krenula je ususret kući iz svog sna. Dora joj je nešto pokušavala reći. A ona mora saznati što je to. Znala je, mama bi je ubila svog ovog podviga.
Pješačila je ubrdo skoro sat vremena, sve dok nije stigla na početak drenovske šume. Zastala je, predahnula i popila malo vode. Krenula je dalje puteljkom koji je vodio kroz šumu. Prolazila je pored raštrkanih starih kuća, poprilično neurednih i neodržavanih okućnica. Tu i tamo neke su parcele bile pretvorene u vrtove i ograđene suhozidom. Iznenadila se, i to poprilično, kada je pored jedne kuće ugledala ploču na kojoj je pisalo: Domaći sir, jogurt, mlijeko, vrhnje i med. Nije bila sigurna ako bi išta od toga okusila s obzirom na izgled tog domaćeg poljoprivrednog gospodarstva. Nastavila je hodati, provjeravajući cijelo vrijeme na karti ide li u dobrom smjeru. Nadala se da ta adresa – Lubanjski uspon bb – ipak postoji. Pored nje je prošao neki čovjek na kolima u koja je upregnuo konja. Došla je do kraja tog naselja. Jedna cestica vodila je dalje u šumu, a jedna je opet nastavljala ubrdo. Krenula je tom drugom i nakon desetak minuta uistinu se našla ispred ruševne dvokatnice koja je bila baš kao ona iz njezinih snova. Ugasila je mobitel i spremila ga u zadnji vanjski džep traperica.
Prošla je ispod kamene volte. Vrt je bio jednako zapušten. S drvenih ulaznih vrata otpadala je boja. Odškrinula ih je i ušla. Sve je mirisalo na vlagu i plijesan. No, u kući nije bilo hladno. Kao da je netko ovdje boravio tko je ugrijao prostor. Stresla se. Starinski namještaj, fotelje u dnevnom boravku, slike po zidovima ispod napuklog stakla, sve je to već vidjela u snu.
Pogledala je kroz prozor. Vani je padao rani sumrak.
Još jednom je prošla kuhinjom i dnevnim boravkom, otvarajući pritom ladice. Ništa nije upućivalo na mutne poslove o kojima joj je Dora govorila. Samo je neobična toplina davala do znanja da je u kući netko nedavno boravio. Znači, uzalud je ovamo dolazila. Odlomila je komad čokolade i strpala je u usta. Dobro, sada se može vratiti kući, dok još ima danjeg svjetla.
Zakoračila je prema izlazu kada je začula nečije glasove. Zastala je. Očito je bilo da su se približavali jer su postajali sve jasniji.
Majčice draga, što da radim? Gdje da idem?
Obuzela ju je panika. Gledala je lijevo-desno. Nigdje se nije mogla sakriti. A da je jurnula van iz kuće, sigurno bi naletjela na te ljude čije je glasove sada čula i više nego jasnije. Mozak joj je radio sto na sat. U kuhinju ne može jer nema gdje. Osim toga, tu je frižider. Možda radi pa u njemu hlade neko piće, pomislila je. Onda je ugledala kredencu u dnevnom boravku čija su klizna vrata bila razbijena. Između nje i zida bio je razmak od otprilike pola metra. Sasvim dovoljno da se ondje zavuče i nada se milosti s neba.
Tek što je čučnula u mraku, otvorila su se vrata. Imala je osjećaj da je netko to učinio nogom. Ništa nije vidjela. Samo je slušala. Više nije ni disala.
“Zapalit ću jednog dana ovu odvratnu rupčagu”, rekao je jedan glas.
“Ne seri, Crni. Da nema te rupčage kako kažeš, ni ti ne bi imao ništa”, nadovezao se drugi, poprilično oštroga glasa.
Uslijedio je muk i potom se začulo kako vuku stolice po podu.
“Stavi ove pive na hlađenje, Boj”, rekao je isti onaj glas nekom trećem.
Aha, znači, trojica su. Muškarci. Jedan je Crni, drugi Boj, a onaj treći je izgleda glavni. Sigurno se nisu našli da bi pripremali ispit.
“Ovdje možemo na miru sve ponovit. Da ne duljim”, govorio je onaj isti lik oštroga glasa, “roba je kod mene. Na sigurnom je. Jučer je stigla pošiljka s Visa. Nardi ondje ima dvije plantaže marice. Tamo gore u onoj kamenitoj zabiti, daleko od neželjenih pogleda. Sada je treba pametno razdilat. To, naravno, nećemo radit mi nego glupe mule. Sve sam dogovorio. Svi oni imaju svoje stalne kupce tako da se mreža neće nepotrebno širit nepoznatima koji bi nas mogli otkucat. Sve bi bilo savršeno da onaj glupi drot nije posumnjao u jednog mulca!”
Lupio je šakom o stol valjda svom snagom.
Koji drot? Njezin susjed?! O čemu se radi? U kakvu se to priču uvalila?!
“Sad ne znam šta napravit – prebacit malog u drugi rajon ili ga uklonit. Drot ga stalno drži na oku.”
“Koliko je dobar?” upitao je Boj ili Crni, nije bila sigurna.
“Odličan je. U tome i je problem. Šteta je izgubit takvog radnika.”
“Prebaci ga”, savjetovao mu je taj netko.
“Šta misliš da ga drot neće slijedit? Zar nisam rekao da ga drži na oku, ha? Koliko moraš biti glup da ništa ne razumiješ?” sada je pak urlao.
“Smiri se, Čarli. Sjebat ćemo mi tog drota!”
“Ma sjebat ćete vi sami sebe, kretenčine!” Čarli je i nadalje urlao. “Tip je, izgleda, tvrd orah. Ali... maknut ćemo se na neko vrijeme iz njegovog rajona. Na mjesec, dva, tri... koliko bude trebalo. Pojačat ćemo aktivnosti u drugim rajonima. Zarada mora ostati ista. Drot za nas ne zna. I to tako mora ostat. Na kraju krajeva, možda mu i prepustim mulca ako je to cijena koju moram platiti da bi bio na miru. Ko ga jebe! Da je bio pametniji, i nadalje bi radio za mene. Ovako... Crni, jel se piva ohladila?”
Crni je vjerojatno odmah odjurio do frižidera jer je čula kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a potom i kako nazdravljaju bocama.
“Dosta o poslu za danas. Jel vam sve jasno?” upitao ih je Čarli još jednom.
Muk.
“Jel vam sve jasno?” upitao je, sada pak još glasnije.
“Da, frende, sve nam je jasno”, odgovorili su istovremeno Crni i Boj.
“Mislim da će tako bit – mulac je njegov, a nama ostaje uhodan posao”, glasno je podrignuo nakon pive.
Lena se skutrila u onom mračnom kutu poput mačke. Preznojila se. Čak je i osjetila da bi morala mokriti. Pa kud baš sad? Nastojala je upamtiti što više toga.
“Zapljugajmo jednu!”
Smrad pive i cigareta ispunio je mali prostor ruševne kuće. Počeli su kartati. Leni se činilo da je satima klečala iza one kredence. Do nje bi doletjelo povremeno strišo, buso, karig... praćeno neminovnim psovkama.
Vani je već bio mrkli mrak.

(ilustracija: pixabay.com)

Knjižničarka i cvjećarica (opet!)

Opet je krenula u školu. Opet se dosadna matematika izmjenjivala s dosadnom kemijom, a kemija s nepodnošljivim zemljopisom. Opet je Morena zabadala nos u sve i svašta. Andrej, Toni i Leo pogledavali su je ispod oka i nešto mrmljali. Povremeno bi se i cerekali njoj iza leđa. Trudila se ne obraćati pažnju. Niti uzimati previše k srcu njihova idiotska dobacivanja. Ali da bi je svaki put iznova zaboljelo, to je bila prava istina. Ona i Matej ponašali su se kao i do sada – kao prijatelji. Jako dobri prijatelji.
Mama je imala pravo. Do kraja školske godine dijeli je samo (!) pet mjeseci. Ozbiljno mora razmisliti koju će srednju upisati. Sve joj se čini da će to ipak biti gimnazija. Ocjene su joj sasvim ok. Nije da je oduševljava svojevrsni nastavak osnovne škole još četiri godine, ali kao da ima nekog izbora. A poslije srednje mogla bi upisati komparativnu književnost, recimo. U Zagrebu, naravno.
Danas definitivno mora vratiti Poea u knjižnicu. Ovoga će puta platiti zakasninu.
Ušla je u prazan stan. Mama je opet počela raditi. Podigla je poklopac s lonca na štednjaku. Poriluk s gljivama. A da preskoči današnji ručak i naruči pizzu? Odustala je. Pizzu bi mogla naručiti za večeru. Nakon što je pojela poprilično neukusan ručak, napisala je zadaću. S geometrijskih tijela – točnije oplošja i obujma prizme i piramide – prešla je na disaharide i polisaharide. Zatim se ubila od dosade učeći o prirodnom kretanju stanovništva na području Hrvatske. Za danas je bilo sasvim dovoljno.
Za petnaest minuta kreće joj autobus. I dok se strmom uličicom spuštala prema stanici, ususret joj je išao bijeli Megane. Povukla se uza zid. Susjed je vozio poprilično sporo. Po pravilima. Pogledao ju je, na svega trenutak-dva, no dovoljno da joj njegov pogled izazove nelagodu zbog onoga što mu je mogla reći, a nije. Pa radi u policiji. Sigurno bi na temelju njezine priče lako pronašao osumnjičene. Ali, eto, ona je ubrzala korak i ušla u autobus.

***

“Ovoga si puta zakasnila s vraćanjem knjige?” upitala ju je knjižničarka u gotovo praznoj gradskoj knjižnici na Korzu.
“Pa...” krenula je Lena opravdavati se, kao i uvijek kada bi se našla pred ovom ženom. “Nije da sam baš imala vremena zbog... zbog svega. Ali pročitala sam sve priče”, rekla je na kraju.
Knjižničarka joj je uputila osmijeh očima kroz poluspuštene naočale.
“I?” čekala je njezin odgovor.
“Mračno, misteriozno, sablasno, nasilno, ludo, otkačeno, spooky, creepy”, sada se već malo opustila. “Najviše me začudilo što je Poea čitala i moja mama. Nikad ne bih rekla. Ona je tako, tako racionalna, vjeruje samo u ono što vidi i što se može dokazati. Uglavnom, čak se sjetila i prvih stihova njegove pjesme Annabel Lee.”
“A mama više ne čita knjige o crnoj magiji?” nastavila je knjižničarka.
Lena se opet zbunila, no onda je rekla: “Ma nikad ih nije ni čitala. To sam ja malo listala, ali nije mi baš bilo zanimljivo. Moja mama i crna magija? Totalno nespojivo.”
“A mama je...” upitala je.
“Mama je što?” Leni pitanje nije bilo najjasnije.
“Gdje radi?”
“A to! Farmaceutica. Radi u istraživačkom laboratoriju.”
“Opa!” začudila se knjižničarka. “Finis coronat opus”, promrmljala je.
“Molim?”
“Nebitno. Za tebe nebitno, hoću reći”, nimalo ljubazno prekinula je razgovor. “A ti? Koju ćeš školu dalje upisati?”
“Ne znam još... Sada moram više učiti ako mislim...”
“Teško da ćeš u dva-tri mjeseca popraviti ocjene”, frknula je. “Dok sam još radila s dječurlijom, užasavala sam se onih učenika koji su pred kraj željeli nadoknaditi cijelu godinu. I to još s odličnom ocjenom. Ma da ne bi! Znojili su se oni meni cijelo ljeto s Aristotelom, Kantom, Kierkegaardom, Spinozom i drugima. Do popravnog roka na jesen. Za dvojku, najviše trojku. Ionako ćeš o svima njima učiti ako se odlučiš za gimnaziju.”
“Moje su ocjene dobre”, tiho je rekla Lena.
“Pametna si, to je očigledno. Imaš bistar pogled, elastičan um, bogat rječnik i specifične interese. Nećeš imati problema s obrazovanjem, to ti sa sigurnošću mogu reći. Nego... uzimaš nešto ili samo vraćaš gospodina Poea?”
“Neću uzeti ništa. Za sada. Imam još neke lektire za pročitati.”
Dvoje ljudi stajalo je u redu iza Lene s knjigama u rukama i poluglasno hmkalo.
“U redu onda. Vidimo se. Sapiens homo omnia sea secum portat. Pametan čovjek sve svoje sa sobom nosi. Dakle, sa sobom nosi ono što ima u svojoj glavi. Nemoj to smetnuti s uma. Doviđenja!”
I opet je izašla iz knjižnice kao da joj je netko opalio šamar.
Uobičajenim putem krenula je prema autobusnoj stanici. Korzo je bilo puno. Ljudi su već sjedili po terasama. Neki su se vraćali s posla, lijepo odjeveni, baš onako poslovno, primijetila je. Prošla je pored uobičajenih osvijetljenih izloga: Nara camice, Tezenis, H&M, Yves Rocher, Swarovski... Pored raskošne palače Modello prešla je cestu i zašla u onu zapuštenu uličicu. Ni sama zapravo ne zna zašto je išla uvijek istim putem. Zastala je pred izlogom poznate cvjećarnice. U malenim lončanicama rasle su maćuhice i vrijesak. Namjeravala je nastaviti dalje, uistinu je, no već u idućem trenu spustila je ruku na kvaku i ušla. Udahnula je ugodan miris štapića koji su tinjali na pultu u polumraku.
“Dobar dan. Ili dobra večer”, oglasila se.
“Dobra večer”, plavokosa prodavačica provirila je iza zavjese koja je odvajala pult od privatne prostorije. “O, drago mi je da vidim ovo poznato lijepo lice”, nasmiješila se.
Njezin glas, tako ugodan, već je pomalo uspavljivao Lenu, zajedno s intenzivnim mirisom cimeta koji se širio cvjećarnicom.
“Mogu li ti nekako pomoći? Tražiš nešto određeno?”
“Zapravo ne znam”, izletjelo joj je.
U biti pojma nemam zašto baš uvijek poslije knjižnice prolazim istim putem koji vodi prema ovoj cvjećarnici koja kao da je zabunom smještena u Rijeci, a zapravo bi trebala biti negdje drugdje, ne znam, u Parizu možda.
“Ovaj... hoću reći... lijepe su vam one lončanice u izlogu”, nastojala je zvučati suvislo.
“A to, da, maćuhice i vrijesak su zimsko cvijeće. Svako je godišnje doba lijepo na svoj način, ali ja jedva čekam proljeće. Čini mi se kao da će ove godine uraniti. Vani je nekako neobično toplo. Baš sam se začudila kada sam jutros, dok sam šetala iza zgrade, našla prvu šparogu.”
Lena se osvrtala po malenoj prostoriji prepunoj cvijeća i biljaka. Pogled joj se zaustavio na lončanici ljubičica.
“Najavljuju skoro proljeće, novi život koji počinje klijati pod snijegom prekrivenom zemljom. Istovremeno su i nježne i otporne. Tko ih ne bi volio?”
“Mojoj mami se jako sviđaju”, rekla je Lena.
“Kad je tako...” prodavačica je uzela ljubičice i zamotala ih u ukrasni papir iste boje. “Uživajte u skorom dolasku proljeća!”
“Koliko koštaju?” pitala je i zavukla ruke u stražnji džep traperica u potrazi za novčanicama.
“Nikoliko. Poklanjam ti ih”, nasmiješila se cvjećarica.
“Ali ne...” Lena se pokušala pobuniti.
“Inzistiram!”
“Pa... hvala vam. Doviđenja.”
Zaustavila se na izlaznim vratima i okrenula se. Cvjećarica je stajala iza pulta, ruku prekriženih iza leđa. Smiješak, tako prirodan, nije silazio s njezina lica.
“Da vas pitam nešto...” zamuckivala je. “To o čemu ste sada pričali, taj dolazak proljeća, to je Imbolc, zar ne?”
“Da, to je Imbolc, draga djevojčice. Predstavlja novi duhovni razvoj tijekom kojeg za sobom ostavljamo sve naše stare probleme. Bog Sunce se budi i postaje sve snažniji kako bi mogao protjerati zimu. Tijelo čistimo solju, misli tamjanom, volju plamenom bijele svijeće, a emocije vodom. Počasti sebe! Kupi u obližnjoj parfumeriji mirisnu sol, ubaci je u kadu koju ćeš napuniti vodom, zapali svijeću i opusti se. Bit ćeš ponovo rođena! Život je lijep. Koračaj kroz njega bez straha, draga djevojčice...”
Lena nije znala što bi više rekla nakon ovoga. Samo joj je mahnula i nestala iz ove neobične cvjećarnice.
Navečer, kako nije mogla zaspati, dugo je razmišljala je li joj cvjećarica uistinu rekla to što joj je rekla ili je ona sve to samo umislila.

(ilustracija: pixabay.com)

U carstvu kraj mora to bi...

Sada kada je Nova godina iza nje, opet se može vratiti svojim uobičajenim aktivnostima: čitanju i promatranju susjedstva. Naravno, još uvijek ju je mučio onaj san u kojem je vidjela Doru koja joj je rekla da se u onoj kući događaju neke čudne stvari. Koje? I zašto je to rekla baš njoj? Morat će saznati o čemu se radi. I, naravno, jako ju je mučila već sama pomisao da će se uskoro morati vratiti u školu. Isto se tako jako radovala što će se tata uskoro doći kući. Ona i mama sigurno će ga dočekati na zagrebačkom aerodromu.
Pet pripovijedaka Edgara Allana Poea još nije ni otvorila. Razlog je jednostavan – nije imala vremena.
Popodne ide kod bake i djeda na ručak. Dok djed bude gledao televiziju, a baka i mama razgovarale u kuhinji, ona će, baš kao nekad, sjesti na kauč i čitati.
Izula je Marte, ispružila noge na fotelji i krenula s Crnim mačkom pa s Umorstvima u Ulici Morgue. Samo je jednom ustala, ušla u kuhinju, utrpala u usta dvije kokos-kuglice i opet nestala u dnevnom boravku.
“Što je Leni?” čula je kako baka pita mamu.
“Ništa. Što bi joj bilo? Čita Poea, mislim”, odgovorila je mama.
“Zašto joj daješ takve knjige?” negodovala je baka. “Nije to za nju.”
“Joj, mama, daj. Pa zar bi trebala čitati...” nije do kraja čula koga bi to trebala čitati četrnaestogodišnjakinja u 21. stoljeću.
“Da stišam televiziju?” upitao ju je djed.
“Ne, ne treba, samo ti gledaj”, nasmiješila mu se.
Ukratko, dvije su joj pripovijetke bile za danas sasvim dovoljne. Lik je totalni luđak, zaključila je. Njegove priče uistinu su prepune neobjašnjivog nasilja. Ali zato je majstor atmosfere. Iako je bila u osvijetljenom stanu, na trenutak je ipak morala zatvoriti knjigu. Jedva čeka da onoj knjižničarki izreferira svoje dojmove.
“Lena, hoćemo li?” upitala ju je mama.
Sumrak je polako padao na grad.
Utrpala je Poea u ruksak, zavezala Marte i odjenula jaknu. Bila je spremna. Poljubila je djeda i baku. Uz vidimo se uskoro izašle su iz stana i krenule prema automobilu.
Lena je sjedila na suvozačkom sjedištu i rukama obgrlila ruksak.
“Idemo kući?” upitala je mamu.
“A kamo bismo?” začudila se.
“Ja bih da odemo negdje... da se malo provozamo...”
“Gdje?” mama je ponovila svoje pitanje.
Ruke je oslonila na volan i gledala u Lenu.
“Negdje. Bilo gdje.”
Izašavši na glavnu cestu, mama je krenula prema centru grada. Prošle su pored Zapadnog trgovačkog centra, sada već napuštene nekadašnje rafinerije nafte, lučkih skladišta i kolodvora, sve do Mrtvog kanala duž kojeg su bile privezane barke. Lijepo je, pomislila je Lena. Mama je potom skrenula prema Sušaku. Zavojitom uzbrdicom duž koje su se smjestile raskošne stare vile velikih okućnica vozile su se u pravcu Trsata. Parkirale su odmah pored crkve. Uskom uličicom nastavile su prema Trsatskoj gradini koja se, poput kakve mitske čuvarice, nadvila nad gradom. Odmah pored ulaza, bačeni na nekakvoj livadi (barem se Leni tako učinilo), ležali su grobovi obitelji Nugent, posljednjih vladara ove utvrde.
“Ovo je tako... tako... grozno”, promrmljala je Lena, možda čak i više za sebe, zastavši pored zaboravljenih sarkofaga.
“Da, moram priznati da je”, i mama se s njom složila.
“Ali zašto?” željela je znati.
“Uh... Kada povijesni pravci krenu pogrešnim tijekom, dogodi se... ovo”, zaključila je mama i krenula dalje, kroz masivna željezna vrata, prema malom caffe baru koji se smjestio u jednoj od kula.
Stepenicama zavojitima poput puža uspele su se na kat. Prostor je bio uređen u retro stilu. Antikni namještaj – od stolica, fotelja, stolova, polica, slika – trebao je vratiti posjetitelje u vrijeme Frankopana, valjda.
Sjele su pored ostakljenog zida. Mama je naručila neku aromatiziranu mineralnu, a Lena toplu čokoladu.
“Jesi li i ti čitala Poea?” nastavila je Lena razgovor koji je bio prekinut na parkiralištu.
“Jesam. Davno. U srednjoj školi. Bio nam je lektira. Ali, kad već pitaš, čitala sam ga i kasnije”, odgovorila je mama dok su joj mjehurići mineralne s okusom limunske trave pucketali u ustima.
“Stvarno?!” začudila se Lena.
“Da, stvarno. Tko bi rekao, to si me željela pitati? Ne sjećam se više kada, no iznova sam pročitala sve njegove pripovijetke. Ta atmosfera uistinu je posebna, nestvarna, odvlači te u neka druga vremena. Romantična i jeziva istovremeno. Toliko sam puta zamišljala da sam ja Annabel Lee koja živi u dvorcu pored mora, na visokoj hridi koju nemilice zapljuskuju valovi. Da noću hodam pješčanom plažom u svojoj dugoj crnoj haljini dok oluja posvuda bjesni. I čekam... uzaludno čekam da me netko spasi. Ali taj moj otok je uklet i nijedan brod ne može pristati uz njegove obale. I tako sam na njemu zauvijek ostala zatočena, zajedno s duhovima mojih predaka. Ah, romantični djevojački snovi”, nasmijala se mama.
“Da si tko?” začudila se Lena.
“Annabel Lee”, ponovila je mama. “Njegova posljednja pjesma. Još se sjećam prvih stihova...

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Lijepa je, zar ne?” upitala je mama nakratko pogledavši Lenu, da bi u idućem trenu pogled opet vratila negdje u noć.
“Možda je ta cura živjela u nekom ovakvom dvorcu”, rekla je Lena zaokruživši pogledom po prostoriji, dok joj je čokolada sa žlice kapala u šalicu. “Možda je i pokopana u nekom onakvom sarkofagu kao što su oni na ulazu. Možda njezin duh navečer luta ovim prostorima. A možda baš sada sjedi tu pored nas, samo što je mi ne vidimo.”
Mama je samo zakolutala očima.
“Vjeruješ li u duhove?” Lena je odjednom ispalila.
“Ne”, mama je spremno odgovorila.
“Znaš li koja je moja najgora noćna mora? Da budem živa zakopana u nekakvom dubokom grobu iz kojeg ne mogu izaći. Grozno, zar ne? Brrrrrrrrrrrrr”, stresla se.
“Bože, takve gluposti samo tebi mogu pasti na pamet”, mama se sada nasmijala.
“Ali...”
“Ne, Lena, ne vjerujem da je takvo što moguće. Niti vjerujem u duhove. Ti očito vjeruješ?”
“Da. I vjerujem u vještice. Ne, naravno, one iz dječjih priča o Ivici i Marici. U dobre vještice, ali i one zle. Znaš, ja mislim da su one posvuda oko nas. Izgledaju kao mi, ponašaju se kao mi, rade u banci ili kao konobarice, nisam baš sigurna da su udane i da imaju djecu, a možda i imaju, ali zapravo nisu žene. Vještice su. Možda i s tobom radi koja vještica, ha?”
“Nadam se da o tome nikome drugome nisi pričala?”
“Nisam. Jesi li čula za njihov kalendar. Nisi? Upravo su proslavile Yule. Poklapa se otprilike s Božićem. Još malo pa slijedi Imbolc. Slave ga 2. veljače. Odnosno, tada slave svjetlo i plodnost. Ispod zemlje prekrivene snijegom izbijaju prve klice. Visibabe, na primjer. Te vještice o kojima sam ti maloprije pričala, koje su oko nas, pale tada bijele svijeće kako bi otjerale zimsku tamu i dočekale proljeće. Tamjan, lovor, cimet ili vanilija čiste prostorije u kojima boravimo. Sada dobro razmisli, je li tko na tvom poslu napravio takvo što?”
“Lenaaa...” mama je rukom prekrila usta kako bi utišala smijeh.
Ipak nisu bile same u caffe baru.
“Je li?” Lena je bila uporna.
“Kristina nosi bijelu radnu uniformu i voli svijeće s mirisom vanilije”, rekla je mama.
“Eto vidiš!” uskliknula je Lena.
“Lena, ljubavi, postoji jedan problem. I ja na poslu nosim bijelu kutu i volim paliti svijeće s mirisom vanilije ili cimeta. Dakle, jesam li i ja jedna od tih vještica?”
“Hmmm, da, o tome nisam razmišljala...”
Uslijedio je trenutak u kojem je Lena bila zaokupljena svojim mislima.
“Znam da ti nije bilo lako otkako smo se vratili iz Zagreba...” započela je mama. Kao da je osjećala potrebu opravdati se zbog povratka u Rijeku. “No, škola traje još samo pet mjeseci”, nastavila je. “Brzo će to proći, a onda ćeš krenuti u neku srednju školu po svom izboru i upoznati novo društvo, neke sebi slične mlade ljude.”
“Mrzim tu školu, znaš”, rekla je Lena odloživši žlicu koju je cijelo vrijeme vrtjela po rukama u praznu šalicu. “Mrzim i profesore i još gluplje učenike. Odvratno je. Sve je odvratno. Čini mi se kao da ne mogu disati. Kao da sam u zatvoru i čekam smrtnu kaznu.”
“Zar baš toliko?” mama je bila malo nepovjerljiva.
“Da, baš toliko”, uzdahnula je.
“A Matej?”
Mama je samu sebe željela uvjeriti da Leni ipak nije tako nepodnošljivo u školi.
“Matej je jedini normalan”, promrmljala je kroz ruku kojom si je prekrila usta. “Jedini od njih dvadeset i pet. Možeš li to zamisliti? Kao da ti, recimo, radiš tamo gdje radiš s dvadeset i pet teških imbecila. Kako bi ti bilo?”
“Grozno”, bilo je sve što je mama odgovorila.
Možda Lena i pretjeruje, ali nije željela u ovom trenutku biti njezina neprijateljica.
“Na onoj proslavi u garaži upoznala sam jednu djevojku, Lori se zove i baš je ok. Ona već ide u srednju. Ići ćemo zajedno jedan dan u kino.”
“Super”, opet je kratko odgovorila.
“I zar si stvarno mislila da si ti ta Annabel Lee?” upitala ju je Lena nakon par trenutaka.
“Da, jesam”, odgovorila je mama kojoj kao da je sada bilo malo neugodno. “Tko bi to rekao za mene?”
“I što se onda dogodilo? Mislim, kamo je nestao sav taj romantičarski svijet?”
“Annabel Lee je odlučila upisati farmaciju.”

(ilustracija: pixabay.com)

Sretna nova godina!

Svi su već bili tamo. Naravno, oni su kasnili jer su se zadržali u razgovoru s njezinom mamom.
Lena je prvi put zakoračila u neki takav prostor. I bilo je potpuno drugačije nego što je zamišljala. Ova garaža nimalo nije nalikovala na onu kakvu je Tein tata imao na Klaki, u kojoj je u fušu popravljao automobile. Zidovi su bili oblijepljeni posterima i LP pločama brojnih bendova, što stranih, što domaćih. Ali svi su bili off, naravno. S lijeve strane nalazilo se nekakvo pojačalo, pretpostavila je, a s desne stage i instrumenti. Betonski pod bio je prekriven prastarim perzijskim tepihom. Odmah pored vrata smjestio se i neki ofucani kauč na kojem su sjedila njoj nepoznata lica.
“Evo konačno i vas”, rekao je neki lik u majici kratkih rukava.
“Da vas upoznam...” započeo je Matej. “Srle, Mrki, Džon, Hana, Mija, Lori”, nabrajao je pokazujući pritom na svakoga. “Onaj na stageu je Luk”, pogledao je prema liku koji je bio oslonjen na svoju gitaru, dok je u ruci držao limenku nekog pića. “Ovo je Lena”, na kraju je predstavio i nju.
Svi su joj mahnuli. Djevojke su se nasmijale, a Luk je, kao, nazdravio tim nekim pićem iz limenke.
Nije bila (pre)oduševljena situacijom u kojoj nikoga ne poznaje pa ne zna što bi sama sa sobom. No, jedan od likova s kauča, Mrki ako je dobro zapamtila, tada je ustao i pitao je što želi popiti.
“Paaa...” bila je neodlučna.
“Pivo, pivo i pivo. I Stari lisac”, rekao je gledajući u mali hladnjak. “Mineralna se ne računa.”
“Može Lisac”, odgovorila je i sjela na njegovo mjesto.
I dok je tako sjedila s limenkom Lisca u rukama, promatrala je Mateja.
Bio je odjeven u crne traperice i košulju na crno-tirkizne kockice. I, naravno, visoke Starke. Dok je o nečemu razgovarao s Lukom, dugačkim je prstima prošao kroz svoju kovrčavu kosu. Lena je pomislila da bi ovaj put konačno mogla biti na pravom mjestu s pravom osobom. Limenka Lisca hladila je njezine ionako znojne dlanove.
“U koju ono školu ti ideš?” iz razmišljanja ju je prenuo Lorin glas.
Djevojka je bila odjevena slično kao i ona. Svoju ljubičastu kosu isplela je u dvije pletenice.
“Fran Franković, tu na Drenovi”, odgovorila je.
“A ti si još osnovnoškolka... To je bila moja bivša škola”, prisjetila se Lori.
“Ti ideš u...” upitno ju je pogledala.
“U školu za primijenjenu umjetnost na Pećinama. Prvi razred. Znaš gdje su Pećine? Matej mi je rekao da nisi iz Rijeke”, Lori je bila poprilično spremna za razgovor.
“Nisam. Zapravo jesam. I nisam”, rekla je Lena. “Kompliciram. Dakle, rođena sam u Rijeci, no kada sam imala pet godina, roditelji su se preselili u Zagreb i ponovo se vratili kada sam napunila četrnaest tako da ću osmi razred završiti u Rijeci. I srednju, naravno.”
“A što misliš upisati? Ako se slučajno odlučiš za ŠPUR, nećeš pogriješiti. Znaš...”
I tako je s Lori započela razgovor o školi, predmetima, profesorima, interesima, knjigama koje čita, glazbi koju sluša... Ubrzo im se pridružila i Hana koja je pak išla u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Mija je za to vrijeme lupkala po bubnjevima i nešto pjevušila.
Odjednom je prodoran zvuk ispunio malenu garažu. Odmah je prepoznala Arcade Fire i njihovu stvar The Suburbs. Matej i Luk svirali su gitare. Mija bubnjeve. Srle klavijature. Džon je pjevao. Bilo je to Offical Video. Riječki bend u usponu.
Sometimes I can't believe it, I'm moving past the feeling again... pjevušile su Lena i Lori.
Mrki je bio oslonjen na improvizirani šank. Žvakao je čips, lupkao prstima i nešto tipkao po mobitelu.
Arcade Fire ustupio je mjesto Paper Kites, a oni pak Moriatry i The Lumineers.
Nošena urbanim zvukovima, Lena je u mislima samo mijenjala kontinente i gradove. U jednom trenutku nalazila se u američkom predgrađu okružena nasilnim klincima. U drugom je sjedila u metrou vraćajući se kući s posla nakon napornog radnog dana u nekom newyorškom dizajnerskom studiju. Potom je lutala crvenim pijeskom australske pustinje, da bi u idućem trenu, usred vrelog ljeta, sjedila na trijemu ispred kuće na američkom Jugu. A onda su se ona i Matej vozili prašnjavim ulicama pod vrelim suncem u starom Cadillacu.
Garažom su tada odjeknuli melankolični zvukovi Matejeve gitare. Umjesto Džona sada je zapjevala Mija. Bio je to njihov singl Kišovito.

Ranim jutrom
Među izgužvanim plahtama
Tražim sebe...

Vrijeme je
Oglasila se i budilica
Samo ne znam za što...

Šalica kave u mojoj je već ruci
Dok kroz prozor promatram grad
Ma briga me...

Kiša je isprala ulice
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe

Gasim svjetla
Napuštam stan
I izlazim na kišu...

Na autobusnoj stanici
Među mnogim licima
Tražim tvoje...

Opet ostajem sama
Sjedim na klupi i skupljam snagu
Za preživjeti još jedan dan...

Kiša je isprala ulice
Kad bi barem mogla i sjećanje
Na tebe

Kad je muzika utihnula, Lenina su se izmaštana putovanja rasprsnula kao balon od sapunice. Baršunasta boja Mijina glasa stvorila je posve novu atmosferu. Pomalo tjeskobnu, doduše. Osjetila je kako joj se u grlu stvara ona kugla zbog koje ne može disati. Trebalo joj je zraka. Kvragu, zar su baš sada morala isplivati sva ona sjećanja na davno provedene nove godine u Zagrebu, igru u obližnjem parku koja je trajala dulje od dana, vikende kada bi tata nju i mamu poveo na izlet u Zagorje i kada bi se kupala u toplom bazenu varaždinskih toplica, a vani je padao snijeg... Ili kada je vozila bicikl širokim zagrebačkim ulicama, pala i uganula nogu. I kako je o svemu šutjela jer su sutradan išli kod bake i djeda u Rijeku? Ajme, kad se toga sjeti... Naravno, bolni i otečeni gležanj nije mogla dugo kriti od mamina pogleda. Sutradan su, umjesto na plaži, završili kao hitnoća u dječjoj bolnici na Kantridi. To je ljeto provela na kauču kod bake i djeda. Prve suze zapekle su je u rubovima očiju. Pa neće valjda sama sebi pokvariti ovaj doček?
Izašla je iz garaže i leđima se oslonila na hrapavi zid. Duboko je udahnula. Zatvorila je oči i nastojala ne razmišljati ni o čemu. Kugla u grlu počela je popuštati. Osjetila je nečiju prisutnost pored sebe. Potražila je njegovu ruku. Isprepleo je svoje dugačke prste s njezinima. Ništa joj nije rekao. Naslonila se na njega. Ni sama ne zna koliko su tako stajali u zadnjoj ovogodišnjoj prohladnoj noći.
Kada su ušli u garažu, Mrki je opet nudio piće. Rekla je da će sada mineralnu s okusom limuna, na što je on rekao nema šanse, valjda ćemo nazdraviti pravim pićem novoj godini. I tako se druga limenka Lisca našla u njezinim rukama. Uskoro je krenulo i odbrojavanje. Zar već? pomislila je Lena. Pet, četiri, tri, dva, jedan... Našla se u Matejevu zagrljaju. Zagrlila ga je i svojim obrazom dodirnula njegov.
“Hvala ti”, bilo je prvo što mu je rekla umjesto čestitke.
“Sretna ti nova godina”, tiho je rekao Matej.
“I tebi”, odgovorila je.
Sve joj je djelovalo nekako nestvarno, dok ih Luk i Džon nisu razdvojili kako bi im zaželjeli sve najbolje u godini koja je pred njima. Nazdravili su pravim pićem, a nakon jednog gutljaja Lena se konačno domogla aromatizirane mineralne. Dok su je mjehurići škakljali u grlu, sama je sebi poželjela da uspješno završi osmi razred i konačno se riješi onih idiota, da upiše srednju školu (premda još uvijek nije znala koju), da se tata što prije vrati s Filipina, da bude bolja prema mami (da, zaslužila je to, na kraju krajeva), da se usavrši u vještičjim ritualima svih vrsta i da... ostane ludo zaljubljena u Mateja. I on u nju.
Još je deset minuta dijele do jednog sata iza ponoći. Zar se s novom godinom i vrijeme ubrzalo? pomislila je. Pozdravila se s Matejevim prijateljima. Lori i ona razmijenile su brojeve mobitela. Matej ju je otpratio do parkirališta gdje ju je već čekala mama. Izašla je iz auta, zagrlila je i poljubila valjda sto puta. Onda je i Mateju čestitala novu godinu. Mama kao mama, ipak je morala pretjerati pa je i njega zagrlila i poljubila. Morat ćeš se naviknuti, ona je jednostavno takva, nasmijala se Lena u sebi.
Mahnula je Mateju kroz stražnje automobilsko staklo. Stajao je na praznoj ulici, s rukama u džepovima, u crnim Starkama, dok nisu nestale iz njegova vidokruga.

(fotografija: pexels.com)

Pripreme za doček Nove godine u punom jeku

Naravno da je Morena nije zvala. Naravno da razred nije organizirao nikakav doček Nove godine. Dobro, možda i je, ali ona definitivno nije bila pozvana. I bolje. Ionako ne bi išla.
Trudila se ne misliti na jučerašnji san koji je djelovao tako stvarno, kao da se uistinu našla u onoj napuštenoj kući i kao da je uistinu razgovarala s Dorom. Da je sve bio samo san, znala je i po još jednom detalju – mama je nikada ne bi ostavila u takvoj osami i odvezla se kući. Što god mislila o njoj, kakva god ona bila – često naporna, da se Lenu pita – nikad je ne bi ostavila samu na takvom zabačenom mjestu.
Jutro je provela smucajući se po kući, a popodne je već započela s pripremama. Mami je rekla da će Novu proslaviti s nekim poznanicima iz razreda (namjerno je izostavila riječ prijatelji). Matej je ionako čeka ispred zgrade u 19.30. Dogovorila se s mamom kada će i gdje doći po nju – ispred škole u jedan poslije ponoći.
Mama će Novu dočekati sa svojim roditeljima u njihovom stanu na Kantridi.
Na krevetu u svojoj sobi položila je crnu haljinu, najlonke, crne rukavice i Matejevu ogrlicu. Zadovoljno je kimnula i nestala u pravcu kupaonice. Pod tušem je provela najmanje pola sata, okružena pjenom koja je mirisala na vaniliju, nastojeći sabrati misli i fokusirati se na ono bitno, a to je sada proslava Nove godine. Fenom je osušila kosu i nestašne pramenove ukrotila s malo voska. Potom je nokte nalakirala u crno. Gotovo puna bočica laka ostala je sačuvana još od Halloweena. Sjela je na rub kade i čekala da se sjajna crna boja osuši.
U sobi se odjenula i opet nestala u kupaonici.
Sada je na redu bio make-up.
Na lice je nanijela BB kremu, na kapke sivo sjenilo, trepavice je dvaput premazala Twist Up maskarom, a usne tamnocrvenim maminim ružem.
Na zapešće je nalijepila Dorine makove. Prekrit će ih rukavicama pa mama neće ništa vidjeti. A one iduće dane, sve dok se tetovaža ne ispere, dugačkim rukavom majice.
I za kraj malo parfema.
Pogledala se u ogledalo i poslala si zračni poljubac.
Baš kao vještica, pomislila je.
Opet ju ušla u svoju sobu i stala kopati po ormaru. Znala je da mora biti tu negdje. Zrakom su letjele stvari za koje nije ni znala da ih ima u ormaru. Hmmm, ova majica je baš zgodna za ljeto, palo joj je na pamet, no već u sljedećem trenu majica je odletjela za njezinim leđima i našla se na hrpi robe na podu.
“Evo ga!” konačno je uzviknula. “Znala sam da mora biti tu negdje...”
Crni šešir širokog oboda savršeno će se uklopiti u njezinu gotičku kombinaciju.
Nered u sobi bio je katastrofalan. Zadržala je pogled na knjizi Edgara Allana Poea koju još nije počela čitati. Isključila je svjetlo i zatvorila vrata. Sutra je ionako čeka veliko pospremanje.
Već je sedam sati.
“Kako ti se čini?” upitala je mamu zastavši nasred kuhinje.
“Iskreno?” mama ju je odmjerila.
“Da.”
“Kao da ideš na karmine Ozzyju Osbourneu.”
Što je drugo i mogla očekivati od te malograđanke? Mama će vjerojatno za koju godinu izgledati kao engleska kraljica.
Bez riječi je izašla na hodnik, sjela na klupicu i obula Marte.
“Oprosti, oprosti, ali pitala si me. I još si rekla da budem iskrena”, pravdala se mama.
“Ne ljutim se”, rekla je Lena i zastala ispred nje. “To mi je na neki način i pohvala. Da si rekla da je lijepo, vjerojatno bih totalno promašila u odabiru... svega.”
“Ali ako si ti sretna, meni je drago zbog toga. Onda sam i ja sretna. Iako mi haljina definitivno nije najljepša na svijetu”, rekla je mama i poljubila je u obraz.
“Pošteno! Idem sad!”
“Čekaj, čekaj! Zar te neću ja odvesti?” upitala je mama.
“Mama, idem samo dvije ulice dalje. Mogu i pješke. Ionako me čeka jedan lik iz razreda. Ajde bok i čujemo se.”
“Odlično! Onda ću i njega prebaciti.”
Mama se već spuštala stepenicama pa nije čula ono Lenino: “Mamaaaaaaaaaaa!”
I već u idućem trenu ona je sjedila na suvozačkom mjestu, a Matej na stražnjem sjedalu, zajedno sa svojom gitarom.
Kao dva kretena, zaključila je.
“Ja sam Lenina mama”, rekla je okrenuvši se prema Mateju.
“Drago mi je. Ja sam Matej. Lena i ja idemo u isti razred”, pristojno je odgovorio.
“Lijepo... Da, da, Lena mi je pričala o tom dočeku Nove u nekakvoj garaži... Pretpostavljam da će biti i drugi iz razreda?”
“Pa i ne baš iz razreda... To su zapravo moji prijatelji s kojima sviram u bendu i...”
Lena ga je ošinula pogledom koji je trebao značiti sad je bilo dosta.
“Drago mi je da je Lena našla prijatelje. Znaš, otkako smo se doselili iz Zagreba, stalno je bila sama i ljuta na cijeli svijet. A ponajviše na mene”, rekla je mama i pogledala je. “Da, znam da jesi. Ali...”
“Mama, ostavi ispovijest za neki drugi put. Zakasnit ćemo”, Lena je zakolutala očima.
“Da, da, imaš pravo”, ubacila je u brzinu i spustila se strmom uličicom do garaže.
Nakon svega petominutne vožnje Lena i Matej izašli su iz auta.
“Lijepo se provedite”, zaželjela im je mama. “I pazite na sebe. Čujemo se i vidimo kako smo se dogovorile. Zapravo ne. Nemoj me čekati ispred škole. Pokupit ću te ovdje. Drago mi je što sam te upoznala“, sada se pak obratila Mateju. “Sretna ti nova godina.”
“Hvala. I vama sve najbolje”, odgovorio je Matej.
Lena je stajala na cesti i gledala u automobilska svjetla koja su se udaljavala. Mamu više nije vidjela. Baš kao u svom zadnjem snu. Ni sama ne zna zašto, ali taj joj je osjećaj bio zastrašujući.
“Idemo?” Matej joj je pružio ruku.
“Naravno”, odgovorila je i primila njegovu ispruženu ruku.

(fotografija: wallpaperaccess.com)

Napuštena kuća

Još je svega dva dana dijele od proslave Nove godine. S Matejem se čula već nekoliko puta i sve su se dogovorili. Nestrpljiva je. Jedva čeka da odjene novu haljinu. I na zapešće zalijepi Dorinu privremenu tetovažu. U DM-u je već kupila potreban make-up. Usred razmišljanja prekinuo ju je zvuk dolaznog poziva. Morena, pisalo je na ekranu. Lena se javila uz uobičajeno hej, premda je bila poprilično začuđena. Naime, Morena je nikad do sada nije zvala. Eventualno bi joj poslala kakvu poruku, koja je isključivo bila vezana uz zadaće. No, i to je bilo rijetko.
“Bok, Morena je”, započela je.
“Da, znam da si ti. Piše mi na ekranu”, odvratila je Lena.
Mogla bi ponekad biti i malo ljubaznija, istovremeno je prekorila samu sebe.
“Znaš, htjela sam ti nešto reći... odnosno pitati te...” otezala je Morena s druge strane.
“Reci”, Lena je bila kratka, ali i radoznala.
Nije imala živaca za njezino uobičajeno prenemaganje.
“Mi iz razreda... svi mi”, posebno je to naglasila, “odlučili smo proslaviti Novu godinu zajedno. Znaš, ipak smo proveli osam godina kao razred... dobro, ti samo godinu dana... Hoću reći, ovo nam je vjerojatno zadnji zajednički doček. Svi ćemo ići već u neku srednju, naći novo društvo... Kužiš što ti hoću reći?”
“Ne”, Lena je kratko odgovorila.
“Pa kako ćemo Novu proslaviti zajedno kao razred, i ti si pozvana.”
Mislila je da će se onesvijestiti. Šutjela je par sekundi.
“Andrej to zna? On se s time složio?” upitala je Morenu.
“Naravno! Znaš, on je čak to predložio. Gle, među vama je bilo što je bilo, ali to sada više nije važno. Onda, hoćeš li doći?”
Lena je bila sumnjičava. Sjećanje na uganutu ruku nije izblijedjelo samo tako, preko noći.
“I Matej će doći?” upitala je.
“Naravno! I Matej. Svi!” još je jednom naglasila.
Hm, čudno. Matej joj to nije ni spomenuo. A razmijenili su valjda sto poruka.
“Gdje?” nastavila je sa svojim kratkim pitanjima.
“Na kraju Drenove, uz sam rub šume, ima jedna kuća. Stara je, ali nama je sasvim ok. To je kuća Andrejevih djeda i bake. Oni već neko vrijeme ne žive tamo, ali Andrej, Leo i Tomi sve su uredili, očistili, prozračili... Dakle, sprema je za doček Nove godine. I super je što je na osami. Barem nikome nećemo smetati. Ono, muzika na najjače i idemoooooo”, uzviknula je Morena. “Onda, hoćeš doći?” ponovila je još jednom.
“Mda”, promrmljala je Lena.
“Daj, ne budi partibrejkerica”, Morena je bila uporna. “Muzika, cuga, pljuge...” nabrajala je, valjda, prednosti novogodišnje proslave. “Kud ćeš bolje. Dolaziš?”
“Dolazim”, Lena je na kraju potvrdila svoj dolazak.
“Super! Vidimo se! Stara godina, 19.00 sati. Adresa je Lubanjski uspon bb. Da, znam, zvuči scary, ali adresa je stvarna. Bok!”
“Bok i tebi”, pozdravila ju je Lena i prekinula vezu.
Odmah je poslala poruku Mateju. No, isto ju je tako odmah i izbrisala. Nazvat će ga, odlučila je. Nije trebala dugo čekati.
“Hej, Lena”, začula je njegov glas, uvijek tako ugodan.
Lena nije bila djevojka koja bi oko nečega, bilo čega, okolišala. Ravno u glavu, rekao bi njezin tata.
“Gle, sad me zvala Morena i kaže mi da će cijeli razred proslaviti Novu u kući Andrejeve bake i djeda. Da svi dolaze. I ti isto. Pa sam te htjela pitati što mi nećemo slaviti Novu s tvojim frendovima u garaži?”
“Čekaj, čekaj, stani... Pojma nemam. Nitko me nije zvao, nitko mi nije spomenuo nikakav zajednički doček, ni na što nisam pristao... Mi... ti i ja... mi smo se već dogovorili da Novu dočekamo s mojim frendovima. Ali ok, ako želiš s ovima iz razreda, nema frke... Idi...”
“Ne želim!” ispalila je. “Dočekat ću je s tobom.”
Matej je šutio.
“Dočekat ću je s tobom”, ponovila je. “Jer tako želim.”
Znala je da se Matej sada nasmijao pa se nasmijala i ona. Premda se međusobno nisu vidjeli.
“Ok, onda vrijedi sve kako smo se dogovorili?” rekao je.
“Da, vrijedi”, potvrdila je i Lena. “Nego... jesi li ikada čuo za ulicu Lubanjski uspon?”
“Jesam, da. Ali nije ti to ulica kao tvoja ili moja. Ili neka u gradu. To ti je najobičniji šumski put. Nema tamo nikakvog naselja.”
“Hmmm... Dvije mi stvari nisu jasne. Prvo, zašto me Morena zvala i rekla da svi dolaze, a to je podrazumijevalo i tebe? Kao da se ti i ja nećemo čuti pa ćemo nasjesti na Andrejeve glupe fore. I drugo, zašto bi slavili u toj nekoj zabiti? Da, definitivno je tu nešto čudno. Ne misliš li?”
“Iskreno, ne mislim. I nije me briga”, odgovorio je Matej.
“Ne kužim... Fakat mi nije jasno”, Lena kao da ga nije čula.
“Lena?” zazvao ju je Matej.
“Da?”
“Vidimo se za dva dana. 19.30 ispred tvoje zgrade.”
“Da, da, svakako, vidimo se. Ajde bok sada”, brzinski je privela razgovor kraju.
Jer, imala je drugog posla.

***

Stara godina je. Mama ju je autom odvezla do Lubanjskog uspona bb. Točno u 19.00. Oko nje nije bilo ničega osim mračne šume. I jednog slabašnog svjetla na drvenom stupu.
“Jesi li sigurna da je to pravo mjesto?” upitala ju je mama.
“Da, naravno. Tako mi je rekla Morena. Iako...”
“A da se vratiš sa mnom kući?” mama nije bila nimalo uvjerena u tu priču.
“Ne, ne, samo ti idi”, rekla je. “Zvat ću te. Po dogovoru. Čujemo se!”
Zadnji zvuk koji je čula bio je mamin automobil koji se udaljavao po prašnjavoj cesti. Nakon dvadesetak metara našla se ispred očigledno napuštene kamene dvokatnice. Mobitelom je osvijetlila prostor oko sebe. Škure na prozorima bile su djelomično uništene, što od neodržavanja, što od kiše i vjetra. Prošla je ispod kamene volte i našla se pred drvenim ulaznim vratima s kojih je otpadala boja. Mali vrt omeđen suhozidom također je bio zapušten. Već odavno sasušena lavanda i ogoljeli grm ružmarina dali su naslutiti da je ovdje nekoć bio mali mediteranski vrt. Ispred kuće, na betonskoj terasi, stajale su dvije metalne stolice i stol koji se izokrenuo vjerojatno pod naletom bure. Lena više nije bila sigurna ni ako je disala. Rukom je odškrinula ionako nezaključana vrata i ušla u unutrašnjost kuće. Zapahnuo ju je ustajali smrad vlage i prašine. Vidjela je starinski uređenu kuhinju: namještaj iz 50-ih godina prošlog stoljeća, onaj drveni, čije su prednje plohe bile pastelnih boja – žute i plave u ovom slučaju; potom stol s klupom i dvije stolice; štednjak, hladnjak i sudoper iz prapovijesti; na zidovima su visjeli neki davni obiteljski portreti. Iza niskog drvenog paravana pružao se jednako tako starinski uređen dnevni boravak: mali okrugli stol s dvije fotelje na nožicama i drvena kredenca čija su klizna vrata bila izbijena iz vodilica.
Na gornji kat, gdje su zasigurno bile sobe i kupaonica, vodile su vanjske kamene stepenice. Nije imala namjeru ni proviriti.
Da se uredi, ova bi kuća bila predivna, pomislila je Lena.
“Da, slažem se s tobom”, začula je nečiji glas.
Ženski.
Mobitel joj je ispao iz ruku.
Koža joj je bridjela do boli. Osjećala se kao onda kada je imala gripu. Zbog visoke temperature bilo joj je neopisivo hladno, trnci su joj jurili tijelom, nikako se nije mogla ugrijati, iako je bila prekrivena debelim poplunom. Teško je razaznavala stvarnost od tog nekog bunila u kojem se nalazila.
Okrenula se u pravcu iz kojeg je dopirao zvuk – prema dnevnom boravku.
Vidjela ju je kako sjedi za stolom. U lijevoj ruci držala je cigaretu i lagano otpuhivala kolutove dima u zrak.
“Prava kuća za odmor od gradske gužve i prometne buke. Jesi li vidjela onaj mali vrt ispred? Obožavam proljetne radove u vrtu! Moj izbor za sadnju bila bi lavanda, kadulja, ružmarin, metvica i origano. Koje biljke ti voliš? Ili cvijeće? Mislim, i cvijeće je biljka, zar ne?” nasmijala se. “A iza kuće posadila bih makove.”
Taj glas, taj glas joj je bio tako poznat. Samo što trenutno nije znala kome pripada. Ženu za stolom nije mogla jasno vidjeti. Samo njezinu siluetu. Koncentrirala se iznova samo na glas. I na makove.
“Dora? Jesi li to ti?” prošaptala je.
“Yes! Ja sam!”
Sada se više nije onoliko bojala. Ali su je zato zapljusnula, poput tsunamija, nova neizgovorena pitanja.
“Pa što radiš ovdje?” nastavila je šaptati.
Dora je ugasila cigaretu o potplat svoje Martensice. Ustala je i prišla Leni. Bila je ista kao i posljednji put kada ju je vidjela. Kada joj je zaželjela sretan Yule.
“Došla sam ti reći, curo moja, da ne nasjedaš ni na kakve pozive. U ovoj se kući odvijaju mutni poslovi o kojima ti ne moraš ništa znati. Drži se podalje od svega! I ne špijuniraj svoje susjede. Pogotovo ne one golokupače s petog kata”, opet se nasmijala. “Nastaviš li njuškati, uh, moglo bi biti svega... A to je zadnje što ti treba u životu. Sve je to jedna najobičnija klopka u koju ćeš, ako me ne poslušaš, upasti poput zeca. Kužiš me? Provedi Novu godinu s ljudima koje voliš. Pardon, pardon, s osobom koju voliš. I koja voli tebe. I svoju gitaru, naravno. Sretno, curo, i čuvaj se!”
U idućem trenu Dora se pretvorila u tisuće leptira.
A Lena se probudila.

(fotografija: pixabay.com)

Susjed-policajac i išarani auto

Lena opet sjedi u mračnoj sobi s dalekozorom u rukama. Rolete je podigla tek toliko da može, neprimijećena izvana, promatrati što se događa. A nešto se svakako događa već dulje vrijeme, i to poprilično opasno. Do nje dopiru zvukovi maminih koraka po kuhinji. Vadi posuđe iz perilice i sprema ga na svoje mjesto. Potom čuje šuštavi zvuk kuhala za vodu. Mama si priprema nekakav relaks čaj. Odjednom je sve utihnulo. Sada vjerojatno sjedi na kauču i gleda one svoje krimi-serije. Za otprilike sat vremena viknut će joj laku noć i poći na spavanje.
Ulica je pusta. Jedva da se išta vidi pod uličnim žutim svjetlom. Podigla je dalekozor prema drugom katu. Kreten vjerojatno nije kući. Znala je to po tome jer je kuhinja bila u mraku, a iz dnevnog boravka dopirala je prigušena plava svjetlost. Možda i njegova žena prati iste krimi-serije kao i njezina mama, pomislila je. Kat iznad također je bio u mraku. Student je, dakle, definitivno otišao kući preko blagdana. Penzići na četvrtom katu spavaju jer je i njihov stan bio neosvijetljen. Ali zato se onaj bračni par na petom katu ushodao po stanu. Ona je peglala, a on je stajao pored prozora i promatrao maglovitu ulicu s čašom vina u ruci. Nešto je govorio, vjerojatno jako smiješno, jer se žena hihotala. Onda joj je prišao i poljubio je u vrat, a ona ga je, kao, odgurnula. A kada će tuširanje, upitala se Lena. Nisu je previše zanimale njihove igre zavođenja pa je dalekozor usmjerila prema parkiranim automobilima u nizu. Bijelog Megana nije bilo. Kreten se njime odvezao negdje, tko zna gdje... Već pola sata nije se dogodilo ništa. Ulica je bila prazna. Samo je prošao susjed sa psom koji živi u ulazu do nje. Magla je značajno onemogućavala vidljivost, što Leni nikako nije išlo u prilog. Osjećala se kao policajka u američkim filmovima, kada s kolegom satima sjedi u autu i promatra što već mora promatrati: susjedstvo, neku određenu osobu ili zgradu. Samo što njoj nitko neće donijeti krafnu ili kavu. Uzdahnula je i pogledala na sat. 20.30. Ovo je poprilično dosadno. Nakon idućih pola sata (i opet se ništa nije dogodilo) odložila je dalekozor pored kreveta i upalila svjetlo. Začula je mamino laku noć i samo kratko viknula i tebi. Ubrzo se prepustila snu koji je stao zaklapati njezine oči.
Trznula se. Srce joj je tuklo sto na sat. Uh, kako mrzi kad je usred noći probudi neki san kojeg se ne može ni sjetiti. Sjela je na krevet. Koliko je sati? Kroz onaj prorez od tri-četiri centimetra, jer roletu nije spustila do kraja kada je odustala od promatranja susjedstva, primijetila je neko svjetlo koje je povremeno poskakivalo. Ustala je, dohvatila dalekozor i pogledala. Tri siluete odjevene u crno, s kapuljačama na glavama, vrzmale su se oko automobila. Točnije, oko bijelog Megana. Progutala je slinu i još snažnije stisnula djedov dalekozor. U ruci jednog od njih primijetila je nekakvu bočicu koju je tresao. Leni se učinilo kao da i nisu hodali po asfaltiranoj cesti. Lebdjeli su. Toliko su bili tihi i neprimjetni. Da nije imala dalekozor, vjerojatno ih ne bi ni primijetila. Onaj koji je cijelo vrijeme držao bočicu, počeo je nešto ispisivati po bijelom Meganu. Ostala dvojica pogledavala su lijevo-desno. Koliko god se trudila, nije uspjela vidjeti njihova lica skrivena pod kapuljačama. Kao da su znali da ne smiju podignuti glave. Onda su se povukli u smjeru obližnjih cedrova i nestali.
No, nešto je ipak primijetila – na hudici jednog od njih, na leđima, uočila je natpis Fight like a street warrior. Rukom je morala obuzdati krik koji je želio izletjeti ravno u mrak njezine sobe. Nije moguće! Ispustila je dalekozor i sjela na krevet. Osjećala je vlastito srce u grlu i ušima.
Što sad? Probuditi mamu? Ili pozvoniti na susjedova vrata i reći mu: Dobra večer, znam da ste manijak, ali moram vam ipak reći da vam je netko išarao auto! Ili jednostavno šutjeti?
Odlučila je – sutra će definitivno sve ispričati mami.

***

Nemirno je spavala. Stalno se budila i okretala s jedne na drugu stranu. Mučenje, a ne spavanje, eto što je to bilo. Na kraju je jedva čekala da ustane. No, pred jutro, umorna, vjerojatno je zaspala i probudila se oko devet. Mama je već bila odjevena za izlazak.
“Kamo ideš tako rano?” upitala ju je sjedajući za stol.
“Vozim baku doktoru. Ništa strašno, redoviti pregled”, dodala je. “U deset moramo biti na Sušaku tako da sada jurim...”
“Znaš... moram ti nešto reći... nešto...” započela je Lena.
“Jesi dobro?” upitala ju je mama. “Imaš možda temperaturu? Boli li te nešto? Proljev?”
“Ne. Dobro sam i zdrava sam”, odgovorila je Lena.
“Nešto ti se dogodilo?” nastavila je mama nizati pitanja.
“Meni ne, ali...” započela je Lena, no mama ju je prekinula usred rečenice.
“Ako si dobro, onda ćemo razgovarati kada se vratim. Stvarno žurim”, rekla je tražeći po torbici ključ od auta. “Može? Može. Pojedi nešto i napravi si kakao, čaj, bijelu kavu, što već želiš. Ne znam kada ću doći, ovisi koliko će biti ljudi. Ajde bok!”
I nestala je iz stana.
Lena je bila nervozna. I što da sad radi? Kome da ispriča što je vidjela prošle noći? Iz kuhinjskog ormarića izvukla je slasni panettone s lješnjacima i kandiranim voćem i odrezala si dvije kriške. Potom je u šalici hladnog mlijeka brzinski promiješala dvije velike žlice Kraš Expressa. Sjedila je za stolom lupkajući prstima. Stoput je već u glavi odvrtjela jučerašnji događaj. Pokušala je razmišljati kao mama, a to znači osloniti se samo na činjenice. Dakle, bila su trojica. Muške osobe, rekla bi po tjelesnoj građi. Nečujni. Oprezni. U crnim hudicama. Lica im nije vidjela. Ali zato joj onaj natpis nije dao mira. Vidjela ga je na njegovoj hudici kada je jednom prilikom prošla Deltom i on je u onom kavezu igrao košarku. Ne, ne može tvrditi da je on jučer išarao susjedov Megane. Vjerojatno nije jedini u gradu koji ima takvu hudicu. Mora biti sigurna. Sto posto sigurna. I dok je tako razmišljala, na kraju nije ništa pojela.
Odveć slatko, zaključila je.
U kupaonici je oprala zube, umila se i preodjenula u kućnu odjeću (čitaj: trenirku).
I dok se besciljno kretala kućom razmišljajući što joj je činiti, pažnju joj je privuklo nekakvo komešanje ispred zgrade. Pogledala je kroz prozor. Na cesti su se okupili unezvjereni susjedi i promatrali jesu li i njihovi automobili možda oštećeni. Vjerojatno su vidjeli što se dogodilo Meganu. Nije previše razmišljala. Obukla se i u trenu izašla iz stana.
Dan je bio prohladan. Kako bi udahnula, kroz nos joj je izlazila para. Približila se okupljenima. I slušala. Svi su se pitali isto – zašto je oštećen samo bijeli Megane? U mislima je opet vidjela bočicu autolaka u ruci jedne od triju silueta. Pa tko bi to mogao biti? Tko bi to napravio? Ovo je miran kvart! dopiralo je sa svih strana. Pogledom je prelazila po parkiranim automobilima. Malo dalje bio je parkiran plavi Nissan. Ni sama ne zna zašto, najprije je krenula prema njemu. Bio je netaknut.
I onda ga je ugledala. Grabio je velikim koracima prema svom metalnom ljubimcu. Sagnuo se i dodirnuo ga rukom, kao da mu želi olakšati nanesenu bol. Uhvatio se za glavu. Sve to Leni ne bi bilo ni najmanje čudno da susjed nije bio odjeven – u službenu policijsku uniformu!
Mislila je da će se onesvijestiti. U glavi joj je brujalo sto na sat. Što? Kako sad to? Policajac? Ma daaaj... Tko bi se usudio njemu oštetiti auto? Ma tko bi mu se usudio uopće približiti? Tip je, ono, policijski službenik sa svim mogućim ovlastima! Majčice draga, a ja sam mu istresla onaj pepeo na auto! Pa kud baš njemu! A možda je i kakav inspektor. Odjel maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta, na primjer. Već se vidjela u onoj narančastoj odjeći, kako sjedi iza zatvorskog stakla i razgovara s mamom preko telefona.
Cijelom dužinom vrata s vozačeve strane pisalo je: Kčer ti je kuja! I to poprilično ružnim rukopisom.
U idućem trenu susjed se pridigao iz čučnja i stao ispitivati okupljene je li tko nešto vidio, čuo, primijetio, uočio... Nitko ništa. Osim nje, naravno, koja se tiho prikrila iza okupljenih susjeda i potrčala prema svom stanu.
Sada joj pak ništa nije bilo jasno. Koliko ona zna, susjed-manijak-policajac i njegova žena nemaju djecu. Što znači da nemaju ni kćer. Zašto onda taj natpis, uz to još i nepismen do boli?
Hodala je gore-dolje. Kuhinju i dnevni boravak prešla je valjda tisuću puta. U glavi je izvrtjela sve moguće scenarije. Na kraju je ipak odlučila – nastavit će promatrati susjedstvo i tek kada bude sigurna, sto posto sigurna, u ono što je vidjela, pokucat će na susjedova vrata. U pratnji mame, naravno.

(fotografija: pixabay.com)