Mama je imala pravo. Do kraja školske godine dijeli je samo (!) pet mjeseci. Ozbiljno mora razmisliti koju će srednju upisati. Sve joj se čini da će to ipak biti gimnazija. Ocjene su joj sasvim ok. Nije da je oduševljava svojevrsni nastavak osnovne škole još četiri godine, ali kao da ima nekog izbora. A poslije srednje mogla bi upisati komparativnu književnost, recimo. U Zagrebu, naravno.
Danas definitivno mora vratiti Poea u knjižnicu. Ovoga će puta platiti zakasninu.
Ušla je u prazan stan. Mama je opet počela raditi. Podigla je poklopac s lonca na štednjaku. Poriluk s gljivama. A da preskoči današnji ručak i naruči pizzu? Odustala je. Pizzu bi mogla naručiti za večeru. Nakon što je pojela poprilično neukusan ručak, napisala je zadaću. S geometrijskih tijela – točnije oplošja i obujma prizme i piramide – prešla je na disaharide i polisaharide. Zatim se ubila od dosade učeći o prirodnom kretanju stanovništva na području Hrvatske. Za danas je bilo sasvim dovoljno.
Za petnaest minuta kreće joj autobus. I dok se strmom uličicom spuštala prema stanici, ususret joj je išao bijeli Megane. Povukla se uza zid. Susjed je vozio poprilično sporo. Po pravilima. Pogledao ju je, na svega trenutak-dva, no dovoljno da joj njegov pogled izazove nelagodu zbog onoga što mu je mogla reći, a nije. Pa radi u policiji. Sigurno bi na temelju njezine priče lako pronašao osumnjičene. Ali, eto, ona je ubrzala korak i ušla u autobus.
***
“Ovoga si puta zakasnila s vraćanjem knjige?” upitala ju je knjižničarka u gotovo praznoj gradskoj knjižnici na Korzu.“Pa...” krenula je Lena opravdavati se, kao i uvijek kada bi se našla pred ovom ženom. “Nije da sam baš imala vremena zbog... zbog svega. Ali pročitala sam sve priče”, rekla je na kraju.
Knjižničarka joj je uputila osmijeh očima kroz poluspuštene naočale.
“I?” čekala je njezin odgovor.
“Mračno, misteriozno, sablasno, nasilno, ludo, otkačeno, spooky, creepy”, sada se već malo opustila. “Najviše me začudilo što je Poea čitala i moja mama. Nikad ne bih rekla. Ona je tako, tako racionalna, vjeruje samo u ono što vidi i što se može dokazati. Uglavnom, čak se sjetila i prvih stihova njegove pjesme Annabel Lee.”
“A mama više ne čita knjige o crnoj magiji?” nastavila je knjižničarka.
Lena se opet zbunila, no onda je rekla: “Ma nikad ih nije ni čitala. To sam ja malo listala, ali nije mi baš bilo zanimljivo. Moja mama i crna magija? Totalno nespojivo.”
“A mama je...” upitala je.
“Mama je što?” Leni pitanje nije bilo najjasnije.
“Gdje radi?”
“A to! Farmaceutica. Radi u istraživačkom laboratoriju.”
“Opa!” začudila se knjižničarka. “Finis coronat opus”, promrmljala je.
“Molim?”
“Nebitno. Za tebe nebitno, hoću reći”, nimalo ljubazno prekinula je razgovor. “A ti? Koju ćeš školu dalje upisati?”
“Ne znam još... Sada moram više učiti ako mislim...”
“Teško da ćeš u dva-tri mjeseca popraviti ocjene”, frknula je. “Dok sam još radila s dječurlijom, užasavala sam se onih učenika koji su pred kraj željeli nadoknaditi cijelu godinu. I to još s odličnom ocjenom. Ma da ne bi! Znojili su se oni meni cijelo ljeto s Aristotelom, Kantom, Kierkegaardom, Spinozom i drugima. Do popravnog roka na jesen. Za dvojku, najviše trojku. Ionako ćeš o svima njima učiti ako se odlučiš za gimnaziju.”
“Moje su ocjene dobre”, tiho je rekla Lena.
“Pametna si, to je očigledno. Imaš bistar pogled, elastičan um, bogat rječnik i specifične interese. Nećeš imati problema s obrazovanjem, to ti sa sigurnošću mogu reći. Nego... uzimaš nešto ili samo vraćaš gospodina Poea?”
“Neću uzeti ništa. Za sada. Imam još neke lektire za pročitati.”
Dvoje ljudi stajalo je u redu iza Lene s knjigama u rukama i poluglasno hmkalo.
“U redu onda. Vidimo se. Sapiens homo omnia sea secum portat. Pametan čovjek sve svoje sa sobom nosi. Dakle, sa sobom nosi ono što ima u svojoj glavi. Nemoj to smetnuti s uma. Doviđenja!”
I opet je izašla iz knjižnice kao da joj je netko opalio šamar.
Uobičajenim putem krenula je prema autobusnoj stanici. Korzo je bilo puno. Ljudi su već sjedili po terasama. Neki su se vraćali s posla, lijepo odjeveni, baš onako poslovno, primijetila je. Prošla je pored uobičajenih osvijetljenih izloga: Nara camice, Tezenis, H&M, Yves Rocher, Swarovski... Pored raskošne palače Modello prešla je cestu i zašla u onu zapuštenu uličicu. Ni sama zapravo ne zna zašto je išla uvijek istim putem. Zastala je pred izlogom poznate cvjećarnice. U malenim lončanicama rasle su maćuhice i vrijesak. Namjeravala je nastaviti dalje, uistinu je, no već u idućem trenu spustila je ruku na kvaku i ušla. Udahnula je ugodan miris štapića koji su tinjali na pultu u polumraku.
“Dobar dan. Ili dobra večer”, oglasila se.
“Dobra večer”, plavokosa prodavačica provirila je iza zavjese koja je odvajala pult od privatne prostorije. “O, drago mi je da vidim ovo poznato lijepo lice”, nasmiješila se.
Njezin glas, tako ugodan, već je pomalo uspavljivao Lenu, zajedno s intenzivnim mirisom cimeta koji se širio cvjećarnicom.
“Mogu li ti nekako pomoći? Tražiš nešto određeno?”
“Zapravo ne znam”, izletjelo joj je.
U biti pojma nemam zašto baš uvijek poslije knjižnice prolazim istim putem koji vodi prema ovoj cvjećarnici koja kao da je zabunom smještena u Rijeci, a zapravo bi trebala biti negdje drugdje, ne znam, u Parizu možda.
“Ovaj... hoću reći... lijepe su vam one lončanice u izlogu”, nastojala je zvučati suvislo.
“A to, da, maćuhice i vrijesak su zimsko cvijeće. Svako je godišnje doba lijepo na svoj način, ali ja jedva čekam proljeće. Čini mi se kao da će ove godine uraniti. Vani je nekako neobično toplo. Baš sam se začudila kada sam jutros, dok sam šetala iza zgrade, našla prvu šparogu.”
Lena se osvrtala po malenoj prostoriji prepunoj cvijeća i biljaka. Pogled joj se zaustavio na lončanici ljubičica.
“Najavljuju skoro proljeće, novi život koji počinje klijati pod snijegom prekrivenom zemljom. Istovremeno su i nježne i otporne. Tko ih ne bi volio?”
“Mojoj mami se jako sviđaju”, rekla je Lena.
“Kad je tako...” prodavačica je uzela ljubičice i zamotala ih u ukrasni papir iste boje. “Uživajte u skorom dolasku proljeća!”
“Koliko koštaju?” pitala je i zavukla ruke u stražnji džep traperica u potrazi za novčanicama.
“Nikoliko. Poklanjam ti ih”, nasmiješila se cvjećarica.
“Ali ne...” Lena se pokušala pobuniti.
“Inzistiram!”
“Pa... hvala vam. Doviđenja.”
Zaustavila se na izlaznim vratima i okrenula se. Cvjećarica je stajala iza pulta, ruku prekriženih iza leđa. Smiješak, tako prirodan, nije silazio s njezina lica.
“Da vas pitam nešto...” zamuckivala je. “To o čemu ste sada pričali, taj dolazak proljeća, to je Imbolc, zar ne?”
“Da, to je Imbolc, draga djevojčice. Predstavlja novi duhovni razvoj tijekom kojeg za sobom ostavljamo sve naše stare probleme. Bog Sunce se budi i postaje sve snažniji kako bi mogao protjerati zimu. Tijelo čistimo solju, misli tamjanom, volju plamenom bijele svijeće, a emocije vodom. Počasti sebe! Kupi u obližnjoj parfumeriji mirisnu sol, ubaci je u kadu koju ćeš napuniti vodom, zapali svijeću i opusti se. Bit ćeš ponovo rođena! Život je lijep. Koračaj kroz njega bez straha, draga djevojčice...”
Lena nije znala što bi više rekla nakon ovoga. Samo joj je mahnula i nestala iz ove neobične cvjećarnice.
Navečer, kako nije mogla zaspati, dugo je razmišljala je li joj cvjećarica uistinu rekla to što joj je rekla ili je ona sve to samo umislila.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar