One tri siluete više nije vidjela.
Subota je. Dan je sunčan, jedan od onih kada na nebu nema nijednog oblaka. Mama je najavila da popodne ide kod djeda i bake. Genijalno! Lena je već jučer spremila svoj mali ruksak: jednu čokoladu, bočicu vode, vlažne maramice i flastere. Na Google maps je pronašla gdje bi mogao biti taj Lubanjski uspon. Nije baš prvo susjedstvo, ali nije ni tako daleko.
Odjevena u crne traperice, crnu jaknu i Marte krenula je ususret kući iz svog sna. Dora joj je nešto pokušavala reći. A ona mora saznati što je to. Znala je, mama bi je ubila svog ovog podviga.
Pješačila je ubrdo skoro sat vremena, sve dok nije stigla na početak drenovske šume. Zastala je, predahnula i popila malo vode. Krenula je dalje puteljkom koji je vodio kroz šumu. Prolazila je pored raštrkanih starih kuća, poprilično neurednih i neodržavanih okućnica. Tu i tamo neke su parcele bile pretvorene u vrtove i ograđene suhozidom. Iznenadila se, i to poprilično, kada je pored jedne kuće ugledala ploču na kojoj je pisalo: Domaći sir, jogurt, mlijeko, vrhnje i med. Nije bila sigurna ako bi išta od toga okusila s obzirom na izgled tog domaćeg poljoprivrednog gospodarstva. Nastavila je hodati, provjeravajući cijelo vrijeme na karti ide li u dobrom smjeru. Nadala se da ta adresa – Lubanjski uspon bb – ipak postoji. Pored nje je prošao neki čovjek na kolima u koja je upregnuo konja. Došla je do kraja tog naselja. Jedna cestica vodila je dalje u šumu, a jedna je opet nastavljala ubrdo. Krenula je tom drugom i nakon desetak minuta uistinu se našla ispred ruševne dvokatnice koja je bila baš kao ona iz njezinih snova. Ugasila je mobitel i spremila ga u zadnji vanjski džep traperica.
Prošla je ispod kamene volte. Vrt je bio jednako zapušten. S drvenih ulaznih vrata otpadala je boja. Odškrinula ih je i ušla. Sve je mirisalo na vlagu i plijesan. No, u kući nije bilo hladno. Kao da je netko ovdje boravio tko je ugrijao prostor. Stresla se. Starinski namještaj, fotelje u dnevnom boravku, slike po zidovima ispod napuklog stakla, sve je to već vidjela u snu.
Pogledala je kroz prozor. Vani je padao rani sumrak.
Još jednom je prošla kuhinjom i dnevnim boravkom, otvarajući pritom ladice. Ništa nije upućivalo na mutne poslove o kojima joj je Dora govorila. Samo je neobična toplina davala do znanja da je u kući netko nedavno boravio. Znači, uzalud je ovamo dolazila. Odlomila je komad čokolade i strpala je u usta. Dobro, sada se može vratiti kući, dok još ima danjeg svjetla.
Zakoračila je prema izlazu kada je začula nečije glasove. Zastala je. Očito je bilo da su se približavali jer su postajali sve jasniji.
Majčice draga, što da radim? Gdje da idem?
Obuzela ju je panika. Gledala je lijevo-desno. Nigdje se nije mogla sakriti. A da je jurnula van iz kuće, sigurno bi naletjela na te ljude čije je glasove sada čula i više nego jasnije. Mozak joj je radio sto na sat. U kuhinju ne može jer nema gdje. Osim toga, tu je frižider. Možda radi pa u njemu hlade neko piće, pomislila je. Onda je ugledala kredencu u dnevnom boravku čija su klizna vrata bila razbijena. Između nje i zida bio je razmak od otprilike pola metra. Sasvim dovoljno da se ondje zavuče i nada se milosti s neba.
Tek što je čučnula u mraku, otvorila su se vrata. Imala je osjećaj da je netko to učinio nogom. Ništa nije vidjela. Samo je slušala. Više nije ni disala.
“Zapalit ću jednog dana ovu odvratnu rupčagu”, rekao je jedan glas.
“Ne seri, Crni. Da nema te rupčage kako kažeš, ni ti ne bi imao ništa”, nadovezao se drugi, poprilično oštroga glasa.
Uslijedio je muk i potom se začulo kako vuku stolice po podu.
“Stavi ove pive na hlađenje, Boj”, rekao je isti onaj glas nekom trećem.
Aha, znači, trojica su. Muškarci. Jedan je Crni, drugi Boj, a onaj treći je izgleda glavni. Sigurno se nisu našli da bi pripremali ispit.
“Ovdje možemo na miru sve ponovit. Da ne duljim”, govorio je onaj isti lik oštroga glasa, “roba je kod mene. Na sigurnom je. Jučer je stigla pošiljka s Visa. Nardi ondje ima dvije plantaže marice. Tamo gore u onoj kamenitoj zabiti, daleko od neželjenih pogleda. Sada je treba pametno razdilat. To, naravno, nećemo radit mi nego glupe mule. Sve sam dogovorio. Svi oni imaju svoje stalne kupce tako da se mreža neće nepotrebno širit nepoznatima koji bi nas mogli otkucat. Sve bi bilo savršeno da onaj glupi drot nije posumnjao u jednog mulca!”
Lupio je šakom o stol valjda svom snagom.
Koji drot? Njezin susjed?! O čemu se radi? U kakvu se to priču uvalila?!
“Sad ne znam šta napravit – prebacit malog u drugi rajon ili ga uklonit. Drot ga stalno drži na oku.”
“Koliko je dobar?” upitao je Boj ili Crni, nije bila sigurna.
“Odličan je. U tome i je problem. Šteta je izgubit takvog radnika.”
“Prebaci ga”, savjetovao mu je taj netko.
“Šta misliš da ga drot neće slijedit? Zar nisam rekao da ga drži na oku, ha? Koliko moraš biti glup da ništa ne razumiješ?” sada je pak urlao.
“Smiri se, Čarli. Sjebat ćemo mi tog drota!”
“Ma sjebat ćete vi sami sebe, kretenčine!” Čarli je i nadalje urlao. “Tip je, izgleda, tvrd orah. Ali... maknut ćemo se na neko vrijeme iz njegovog rajona. Na mjesec, dva, tri... koliko bude trebalo. Pojačat ćemo aktivnosti u drugim rajonima. Zarada mora ostati ista. Drot za nas ne zna. I to tako mora ostat. Na kraju krajeva, možda mu i prepustim mulca ako je to cijena koju moram platiti da bi bio na miru. Ko ga jebe! Da je bio pametniji, i nadalje bi radio za mene. Ovako... Crni, jel se piva ohladila?”
Crni je vjerojatno odmah odjurio do frižidera jer je čula kako se vrata otvaraju i zatvaraju, a potom i kako nazdravljaju bocama.
“Dosta o poslu za danas. Jel vam sve jasno?” upitao ih je Čarli još jednom.
Muk.
“Jel vam sve jasno?” upitao je, sada pak još glasnije.
“Da, frende, sve nam je jasno”, odgovorili su istovremeno Crni i Boj.
“Mislim da će tako bit – mulac je njegov, a nama ostaje uhodan posao”, glasno je podrignuo nakon pive.
Lena se skutrila u onom mračnom kutu poput mačke. Preznojila se. Čak je i osjetila da bi morala mokriti. Pa kud baš sad? Nastojala je upamtiti što više toga.
“Zapljugajmo jednu!”
Smrad pive i cigareta ispunio je mali prostor ruševne kuće. Počeli su kartati. Leni se činilo da je satima klečala iza one kredence. Do nje bi doletjelo povremeno strišo, buso, karig... praćeno neminovnim psovkama.
Vani je već bio mrkli mrak.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar