Opet (konačno!) u Zagrebu

Mobitel joj je zavibrirao u stražnjem džepu traperica.
“Molim te, nemoj kasniti. Znaš da u jedan idemo za Zagreb?” oglasila se mama s druge strane.
Kako ne bi znala? Danas tata konačno dolazi kući. Ona i mama čekat će ga na zagrebačkom aerodromu.
“Jesi li zadovoljna?” upitala ju je frizerka dok joj je mekanom četkicom uklanjala kosu s vrata i lica.
“Pregenijalno!” rekla je pogledavajući se u ogledalu.
Uokolo stolice na kojoj je sjedila rasula se njezina kosa. Ova kratka pixie frizura savršeno joj je pristajala. Još je više naglašavala njezine zelene oči.
“Još malo kreme za njegu i oblikovanje i... odlično”, rekla je mlada frizerka namještavajući svaki pramen.
Kad je izašla iz salona, snimila je par selfieja i poslala ih Mateju. Dovoljno dobro? napisala je u poruci. Nije dugo čekala na odgovor. Zakon!
Na putu prema kući skinula je jaknu. Vrijeme je uistinu bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine. Baš kako je rekla ona cvjećarica. Stabla badema i amula izbacila su prve cvjetove. Naravno da se vrijeme može naglo preokrenuti, ali nema veze. Lena je uživala u toplom suncu i onom tako nježnom mirisu ranog proljeća. Iza suhozida koji su omeđivali puteljak koji je vodio do njezine zgrade ubrala je grančicu nekog rascvjetalog grma. Vjerojatno se nikad neće naviknuti na ovaj prizor – iz nekakvog prirodnog, čak bi rekla ruralnog krajolika koji je preostao od nekadašnjeg naselja, odjednom ulazi među moderne zgrade.
U stanu je vladala tišina. Čula je samo zvuk vode iz kupaonice. Ubacila je cvijet u vazu. Mama je otvorila balkonska vrata i pustila proljeće u stan.
“Hoćeš brzo biti gotova?” pokucala je na vrata. “I ja se moram spremiti, znaš?”
“Evo, sad ću”, doviknula je mama.
Ušla je u svoju sobu i zagledala se u nedavni crtež – tri mlade žene stoje na nekoj livadi. Vidjela su se samo njihova leđa, duge kose, bijele haljine i vijenci od cvijeća koje su imale na glavi. I da, bile su zagrljene.

“Kupaonica ti je slobodna”, začula je mamin glas na vratima koji joj se približavao.
Nije se okrenula.
“Ti si ovo nacrtala?” bilo je njezino sljedeće pitanje.
“Da. Pred par dana”, odgovorila je. “Vrijedi li što?”
“Odlično je”, mama je i dalje gledala u crtež.
“To samo tako kažeš ili ti se stvarno sviđa?” Lena je, po običaju, bila sumnjičava.
“Ne, stvarno. Tko su one?” upitala je mama.

“Tri sestre možda. Ili tri prijateljice. Čuvarice. Zaštitnice. Mogu biti bilo tko.”

“Ajme, pa ti si se ošišala?” mama ju je sada pogledala.

“A to, da, jesam. Fora je, jel' da?”

“Ma tebi sve lijepo stoji”, mama je rukom prošla kroz njezinu kosu. “Idi se spremiti. Još moramo i ručati. Krećemo za pola sata.”

***

Prošavši Drenovu i ružno škurinjsko naselje, priključile su se na autocestu. Lena je gledala kroz prozor. Desnom rukom na kojoj bi, kako ju je pomicala, zazveckala narukvica, mamin božićni poklon, skrivala je lice od sunca. Nakon što su za sobom ostavile 25-katne nebodere, Kozalu, Trsat te ono gigantsko zdanje od laboratorija u kojem je mama radila, pred njima su se, jedan za drugim, nanizali tuneli i vijadukti autoceste Rijeka-Zagreb. Nije znala o čemu mama razmišlja. Ili je samo koncentrirana na vožnju. Ona pak ni o čemu nije razmišljala. Samo je gledala pejzaž koji je promicao iza automobilskog stakla.
“Moram na wc”, rekla je Lena negdje na pola puta.
Mama je stala na sljedećem odmorištu. Sjela je na terasu i čekala da se Lena vrati. Sebi je u međuvremenu naručila kavu, a njoj sok od jagode. Promatrala ju je iza sunčanih naočala dok se približavala stolu. Njezino skoro pa petnaestogodišnje čudo u šarenim čarapama, crnoj haljini i Martensicama. Vrijeme je tako nemilosrdno, pomislila je. Prebrzo prolazi.
Nastavile su put prema Zagrebu. Na stolu je ostala mala bijela šalica i čaša niz čije su se stijenke cijedili ostaci soka.
Konačno je ugledala betonsko-staklenu zgradu aerodroma. Ušle su u veliki atrij. Mama je pogledala na sat pa na raspored letova, u slučaju da onaj tatin kasni. Nije bilo potrebe. Lena ga je prva ugledala. Sjedio je na jednoj klupi oslonivši se rukom na jedan od kofera. Potrčala je prema njemu dok su njezine Marte zaškripale po bijelim pločama. Kao da je očekuje baš iz tog smjera, okrenuo je glavu. Ustao je, nasmiješio se i zagrlio je. Dok je bila mala, doslovno bi nestala u njegovu zagrljaju. Bila je tada posve zaštićena od svega. Sada joj je učinilo, nakon dugo vremena, da je taj zagrljaj nekako prerasla. Iako je bila sretna zbog ponovnog susreta, ovoga je puta ta sreća bila nagrižena napuklinama tuge.
“Idemo što prije odavde”, rekao je tata umorno. “Dosta mi je i aerodroma i presjedanja za barem tri mjeseca”, osmjehnuo se.
Tata je predložio da zastanu u Zagrebu.
Nakon pola sata sjedili su na osunčanoj terasi kavane na Trgu bana Jelačića. Nakon što je popila već drugi sok od jagode, Lena je ustala i rekla da će skoknuti do male prodavaonice ploča u Bogovićevoj. Ostavila je tatu i mamu u njihovim razgovorima. Hodajući trgom i pogledavajući lijevo-desno prilikom prelaženja tramvajskih tračnica, imala je osjećaj da nikad nije otišla iz ovoga grada. Kao da je još jučer lutala njegovim ulicama, usput kupila kroasan i ukrcala se u plavi tramvaj koji ju je odvezao kući.
Držeći u ruci zamotani cd – poklon za Mateja – sjela je za stol i otpila svoj sok do kraja.
Tata ih je potom počastio ručkom-večerom u obližnjem malom pubu. Pohana piletina i kroketi od sira bili su izvrsni.
Mama je vozila na putu do Rijeke. Kao i prije godinu dana, za sobom je ostavila široke zagrebačke avenije. I brojna sjećanja. U grlu joj je opet nabubrila ona kugla, mješavina svega i svačega, koju nikako nije mogla progutati.
Zabljeskivala su je automobilska svjetla u sumraku.

(fotografija: infozagreb.hr)
Tišinu je ometalo tiho tatino disanje na zadnjem sjedištu.