Kroz veliko staklo balkonskih vrata gledala je van. Magla je nečujno prekrila okolne zgrade. Pod svjetlima ulične rasvjete sve je djelovalo nekako crveno. I bilo je neuobičajeno tiho.
“Jesi li razmislila što bi htjela za Božić?” upitala ju je mama dok je u pećnicu stavljala tople sendviče.
Moj stari život, pomislila je Lena. Moje prijateljice, moju školu, moj kvart... No, umjesto toga odgovorila je: “Pirs.”
“Zašto uvijek izvališ nešto kada unaprijed znaš da će odgovor biti ne”, rekla je mama prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena.
“Onda... ništa”, Lena se odlijepila od stakla i zastala nasred kuhinje.
“Što?” zbunjeno je upitala mama.
“Napravit ću si čaj”, rekla je.
“Ali sad će večera.”
“Da, i?”
Lena je u kuhalu već grijala vodu, u šalicu ubacila vrećicu čaja od metvice, žličicu smeđeg šećera i sve prelila vodom.
“Gotovo!” rekla je i vratila se na mjesto pored balkonskih vrata. “Ova magla je kao paučina. Polako, polako te guši...”
“Osim tog pirsa, što bi željela za Božić?” mama je bila uporna.
Izvadila je sendviče iz pećnice.
“Možda... možda neku gotičku narukvicu ili ogrlicu”, rekla je.
“Idući tjedan planirala sam do grada u...”
“Može”, složila se Lena.
Kao da je imala izbora.
Mama je radila prefine tople sendviče: šnite kruha premazala bi passatom, posložila potom naribani sir i šunku izrezanu na kockice, posula sve origanom i parmezanom i zapekla.
Nakon večere, uz uobičajeno imam nekog posla, Lena je za sobom zatvorila vrata svoje sobe. Kasnije će pojesti jogurt i zaželjeti mami laku noć.
Nije baš najjasnije vidjela zgradu preko puta pa je iz kutije u ormaru izvukla dalekozor i odmah ga usmjerila prema drugom katu. No, jedino što je vidjela bile su spuštene rolete. I to već nekoliko dana. Što znači samo jedno – stan je prazan. Naravno, susjeda nije završila ni u kakvoj crnoj vreći za smeće. Vratila se kući nakon tri-četiri dana i sve se nastavilo uobičajenom rutinom. Možda je bila u nekim toplicama. Ili u wellnessu. Izgleda bolje, zaključila je Lena. I opet je kuhala, sjedila za stolom i rješavala nešto, sudoku možda, spremala suđe iz perilice, dok bi onaj luđak samo poručao/povečerao i nestao u pravcu dnevnog boravka. Lena je, gledajući u spuštene rolete, pomislila kako bi rado zavirila u njihov prazan stan. Tko zna što bi sve našla? Možda susjed iza police s knjigama ili koje slike na zidu ima svoj tajni pretinac u kojem čuva kirurške alate, gumene rukavice, mesarske pregače, najlone... Stresla se pri samoj pomisli na hladan čelik na svojoj koži. Definitivno čudno. Nastavit će ga držati na oku. Možda ipak spriječi ubojstvo. Spustila je rolete do kraja i upalila svjetlo koje je otkrilo njezinu neurednu sobu u punom sjaju.
“Kako možeš misliti u takvom svinjcu?” znala se buniti mama. “A da ne govorim o učenju.”
“I u kaosu ima reda”, ponovila bi joj djedove riječi.
Pogled joj se zaustavio na Pticu u meni koja je bila bačena na radni stol. Još je nije počela čitati. Ne zna ni hoće li. Pa to je slikovnica! Ona žena iz knjižnice uvalila joj je slikovnicu! Njoj, koja uskoro kreće u srednju školu! Do sada je samo pročitala tekst na koricama. Nezanimljivo, zaključila je. Sjela je na stolicu i uzdahnula. Kada bi barem mogla obuzdati bujicu misli u svojoj glavi. Susjed, Andrej, sada pak i Tomi i Leo, sve one njihove upadice i šale od kojih joj se povraća... Morenino upozorenje, poziv profesorice Lenac, Matej, živahni planovi za Novu godinu u kojima ona ne sudjeluje... Osjetila je nadolazeću glavobolju koja joj se zavukla ispod sljepoočnica. Neke stvari ne može promijeniti, ali neke možda i može...
Najprije je zapalila onu ljubičastu svijeću koju je nedavno kupila. Ljubičasta simbolizira više znanje, otvara nove horizonte i izoštrava šesto čulo. Kada zapališ ovu svijeću, uspostavljaš kontakt s duhovnim svijetom, prisjetila se riječi cvjećarice baršunastoga glasa. Onda je nešto pretraživala na svom laptopu.
“Evo ga!” uskliknula je. “Savršeno!”
Krenula je u kuhinju po sastojke. Mama je gledala televiziju.
“Trebaš nešto?” doviknula joj je s kauča.
“Samo jogurt”, rekla je.
Što je tiše mogla, otvarala je police u kuhinji. I onda je, ruku punih svega i svačega, opet nestala u svojoj sobi. Na stol je odložila bocu crnog vina, vrećicu papra u zrnu, čašu i žlicu. I jogurt od jagoda, naravno. Potom je iz ormara izvukla čistu pidžamu s uzorkom ljudskog kostura.
“Nećeš valjda na sebe staviti to... to...” sjeća se kako je mama ljutito šaputala dok je Lena u H&M-u birala novu pidžamu.
“Baš je fora”, prečula je mamino negodovanje i nastavila tražiti svoju veličinu.
Ionako će je platiti svojom ušteđevinom jer mama ne želi trošiti novac na ta sranja, kako joj je kasnije rekla.
Rukama je prešla kroz kosu. Spremna je.
Na papir je napisala sve ono što želi držati podalje od sebe: osobe, stvari, negativne emocije...
Andrej, Tomi, Leo, susjed, odbačenost, osamljenost, tuga
Zatim je na trakice izrezala sve napisane riječi i u svaku zamotala zrno papra. Podsjetilo ju je na one voćne šećerne bombone iz djetinjstva u šarenim papirićima. Onda je svih sedam bombona umočila u čašu crnog vina. Žličicom je pomiješala neobičan sadržaj u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Barem pedeset puta morala je ponoviti magične riječi: IOKURO LODOMI! Čašu je potom odložila na prozorsku dasku. Sutra ujutro, kad mama već krene na posao, bacit će ostatke magije u sudoper. Ili u wc, ako papir preko noći dovoljno ne omekša. Još bi joj samo trebalo da začepi vodovodne cijevi.
Svijeća je u međuvremenu dogorjela.
Sutra prije škole pospremit će ovaj nered. Umorna, legla je u krevet i pokrila se mekanim poplunom.
“Možda... možda neku gotičku narukvicu ili ogrlicu”, rekla je.
“Idući tjedan planirala sam do grada u...”
“Može”, složila se Lena.
Kao da je imala izbora.
Mama je radila prefine tople sendviče: šnite kruha premazala bi passatom, posložila potom naribani sir i šunku izrezanu na kockice, posula sve origanom i parmezanom i zapekla.
Nakon večere, uz uobičajeno imam nekog posla, Lena je za sobom zatvorila vrata svoje sobe. Kasnije će pojesti jogurt i zaželjeti mami laku noć.
Nije baš najjasnije vidjela zgradu preko puta pa je iz kutije u ormaru izvukla dalekozor i odmah ga usmjerila prema drugom katu. No, jedino što je vidjela bile su spuštene rolete. I to već nekoliko dana. Što znači samo jedno – stan je prazan. Naravno, susjeda nije završila ni u kakvoj crnoj vreći za smeće. Vratila se kući nakon tri-četiri dana i sve se nastavilo uobičajenom rutinom. Možda je bila u nekim toplicama. Ili u wellnessu. Izgleda bolje, zaključila je Lena. I opet je kuhala, sjedila za stolom i rješavala nešto, sudoku možda, spremala suđe iz perilice, dok bi onaj luđak samo poručao/povečerao i nestao u pravcu dnevnog boravka. Lena je, gledajući u spuštene rolete, pomislila kako bi rado zavirila u njihov prazan stan. Tko zna što bi sve našla? Možda susjed iza police s knjigama ili koje slike na zidu ima svoj tajni pretinac u kojem čuva kirurške alate, gumene rukavice, mesarske pregače, najlone... Stresla se pri samoj pomisli na hladan čelik na svojoj koži. Definitivno čudno. Nastavit će ga držati na oku. Možda ipak spriječi ubojstvo. Spustila je rolete do kraja i upalila svjetlo koje je otkrilo njezinu neurednu sobu u punom sjaju.
“Kako možeš misliti u takvom svinjcu?” znala se buniti mama. “A da ne govorim o učenju.”
“I u kaosu ima reda”, ponovila bi joj djedove riječi.
Pogled joj se zaustavio na Pticu u meni koja je bila bačena na radni stol. Još je nije počela čitati. Ne zna ni hoće li. Pa to je slikovnica! Ona žena iz knjižnice uvalila joj je slikovnicu! Njoj, koja uskoro kreće u srednju školu! Do sada je samo pročitala tekst na koricama. Nezanimljivo, zaključila je. Sjela je na stolicu i uzdahnula. Kada bi barem mogla obuzdati bujicu misli u svojoj glavi. Susjed, Andrej, sada pak i Tomi i Leo, sve one njihove upadice i šale od kojih joj se povraća... Morenino upozorenje, poziv profesorice Lenac, Matej, živahni planovi za Novu godinu u kojima ona ne sudjeluje... Osjetila je nadolazeću glavobolju koja joj se zavukla ispod sljepoočnica. Neke stvari ne može promijeniti, ali neke možda i može...
Najprije je zapalila onu ljubičastu svijeću koju je nedavno kupila. Ljubičasta simbolizira više znanje, otvara nove horizonte i izoštrava šesto čulo. Kada zapališ ovu svijeću, uspostavljaš kontakt s duhovnim svijetom, prisjetila se riječi cvjećarice baršunastoga glasa. Onda je nešto pretraživala na svom laptopu.
“Evo ga!” uskliknula je. “Savršeno!”
Krenula je u kuhinju po sastojke. Mama je gledala televiziju.
“Trebaš nešto?” doviknula joj je s kauča.
“Samo jogurt”, rekla je.
Što je tiše mogla, otvarala je police u kuhinji. I onda je, ruku punih svega i svačega, opet nestala u svojoj sobi. Na stol je odložila bocu crnog vina, vrećicu papra u zrnu, čašu i žlicu. I jogurt od jagoda, naravno. Potom je iz ormara izvukla čistu pidžamu s uzorkom ljudskog kostura.
“Nećeš valjda na sebe staviti to... to...” sjeća se kako je mama ljutito šaputala dok je Lena u H&M-u birala novu pidžamu.
“Baš je fora”, prečula je mamino negodovanje i nastavila tražiti svoju veličinu.
Ionako će je platiti svojom ušteđevinom jer mama ne želi trošiti novac na ta sranja, kako joj je kasnije rekla.
Rukama je prešla kroz kosu. Spremna je.
Na papir je napisala sve ono što želi držati podalje od sebe: osobe, stvari, negativne emocije...
Andrej, Tomi, Leo, susjed, odbačenost, osamljenost, tuga
Zatim je na trakice izrezala sve napisane riječi i u svaku zamotala zrno papra. Podsjetilo ju je na one voćne šećerne bombone iz djetinjstva u šarenim papirićima. Onda je svih sedam bombona umočila u čašu crnog vina. Žličicom je pomiješala neobičan sadržaj u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Barem pedeset puta morala je ponoviti magične riječi: IOKURO LODOMI! Čašu je potom odložila na prozorsku dasku. Sutra ujutro, kad mama već krene na posao, bacit će ostatke magije u sudoper. Ili u wc, ako papir preko noći dovoljno ne omekša. Još bi joj samo trebalo da začepi vodovodne cijevi.
Svijeća je u međuvremenu dogorjela.
Sutra prije škole pospremit će ovaj nered. Umorna, legla je u krevet i pokrila se mekanim poplunom.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar