Noć u kojoj je sve započelo

“Kući sam!” uzviknula je Lena otvorivši ulazna vrata i bacivši ključeve na za to predviđeni (unikatni, naravno) tanjurić koji se nalazio na malenoj komodi u hodniku.
Njezin se glas izgubio u praznom stanu, negdje na putu za dnevni boravak.
“Hej!” uzviknula je još jednom.
Ok, nikog nema doma. I bolje.
Skinula je svoje Marte i navukla ružičaste tople papuče sa zečjim ušima. Potom je u kupaonici oprala ruke i krenula prema kuhinji. Podignula je poklopac s lonca na štednjaku iz kojeg joj se smiješila blitva s krumpirom i pohano meso.
Fuj, koji smrad! zakolutala je očima. Pa zar nikad ne može skuhati nešto normalno?! Nešto jestivo?! Uvijek neke... neke splačine! sad je već bila poprilično bijesna i gladna.
Dohvatila je mobitel i naručila pizzu.
Dok je čekala dostavljača, potpuno odsutno prebacivala je programe na televiziji, tek toliko da si prikrati vrijeme.
Drin! Drin! oglasilo se spasonosno zvono na vratima.
“Za vas... odnosno tebe”, rekao je dostavljač pruživši joj mirisnu pizzu.
“Koliko?” upitala ga je.
“Pedeset i tri kune. Dostava je ionako besplatna”, čovjek je nastojao biti ljubazan.
Iz stražnjeg džepa traperica izvukla je dvije zgužvane novčanice od dvadeset i jednako tako zgužvanu od deset kuna. S tanjurića za ključeve uzela je još tri kune.
“Evo!” rekla je.
“Hvala i dobar tek”, pozdravio ju je dostavljač.
“Bok!” promrmljala je i noseći pizzu u rukama, nogom otvorila vrata svoje sobe.
Sjela je na krevet i trpala u sebe trokutiće ukusne miješane pizze. Ubrzo je i posustala. Zaklopila je kutiju s trećinom nepojedene pizze i odložila je na prepun stol svega i svačega: knjiga, bilježnica, papira, ostataka našiljenih olovki, flomastera, sjajila za usne... Potom je odvrnula na sav glas The Dream Syndicate jer je itekako dobro znala da će mama poludjeti kad uskoro stigne kući. Uzela je kemijsku, prvu koja joj je došla pod ruku, i zapjevala zajedno sa Stevom Wynnom.
“Leeena! Ugasi to!” do nje je dopro eho mamina glasa.
Pravila se da je nije čula i nastavila pjevati.
“Lena! Dosta!” mama je upala u njezinu sobu.
Ništa.
“Lena!” sada je pak mama isključila cd player.
“A, to si ti”, bilo je sve što je Lena rekla.
“Otvori, zaboga, prozore! Ovo je gore od najgoreg svinjca!”
Pritom je mislila na Leninu grozno neurednu sobu.
“Aha”, promrmljala je.
Kako da ne, dovršila je u sebi misao.
“Zašto nisi pojela ručak?” upitala je mama podižući poklopac kutije sa sada već hladnom pizzom.
“Pa... zato jer to ne bi pojele ni svinje”, razvukla je usne u polusmiješak.
Mama je treskom zatvorila vrata.
Lena je sjela na krevet. Spustila je glavu i rukama prekrila oči. Osjetila je kako je suze peku ispod očnih kapaka i kako će joj nos svaki čas početi curiti. Ustala je brzinom munje i otvorila prozor na koji je nagurala posteljinu. Potom je na policu stala slagati razbacane knjige i bilježnice. Šiljilo, olovke, bojice i flomastere pospremila je u ladicu stola. U ormar je posložila uglavnom čistu odjeću, dok je onu prljavu bacila na hrpu za pranje. Izjurila je iz sobe i ubrzo se vratila s velikom vrećom za smeće koju je stala puniti otpadcima: papirićima čokolade, tetrapakom davno popijenih sokova, zgužvanim papirima koji više nisu služili ničemu... Kad je bila puna, odložila ju je pored vrata. Zatim je napravila krevet.
Prišla je otvorenom prozoru i duboko udahnula. Bilo je poprilično hladno. Nebo u sumrak prekrili su oštri tamnoplavi oblaci. Puhala je bura koja je savijala grane stabala ispred njihove zgrade. Škura bura, rekao bi njezin djed. Dohvatila je vreću za smeće i kutiju s pizzom. Spustila se stubama u papučama. Kad je otvorila vrata, imala je osjećaj da joj je vjetar zabio u lice stotine iglica. Protrnula je. Otrčala je do kontejnera preko puta ceste i ubacila unutra crnu vrećetinu i kutiju s pizzom.
Da ne bih još i selektirala otpad po ovoj hladnoći, opravdavala se samoj sebi. Valjda me nitko nije vidio...
Kad je spustila poklopac kontejnera i obrisala ruke o traperice, osjetila je da je netko dodirnuo njezinu djelomice kratko ošišanu kosu. Poskočila je na mjestu. Progutala je suhi zrak. Čula je nezaustavljive otkucaje vlastita srca u ušima. Pogledala je lijevo pa desno. Nigdje nikoga. Bura je silovito savijala grane stabala koje su je, pod prigušenim uličnim svjetlom, podsjećale na ruke koje žele nešto ili nekog ugrabiti. Prekrila je uši dlanovima i vratila se u zgradu što je brže mogla.
Ušavši konačno u stan, odahnula je. Mama joj je nešto doviknula iz kuhinje, ali nije ju bilo briga. Željela je što prije zatvoriti prozor u svojoj sobi. Ipak, nije upalila svjetlo. U sigurnosti mraka vlastite sobe, promatrala je ulicu. Na staklu je ostao zamagljeni trag njezinog daha. Nigdje nikoga. Nakon desetak minuta prošao je susjed sa psom. Poslije njega jedan mladi dečko, student, koji je živio u zgradi preko puta, na trećem katu. Ona je, naime, živjela na drugom. Znala je iz viđenja većinu susjeda koji vjerojatno nisu ni bili svjesni da ih ona promatra. Neighbourhood watching. Čudna navika, no što se tu može. Zabavno je.
Tiho je spustila rolete i odmarširala u dnevni boravak.

(ilustracija: pixabay.com)