Ali najbolji dio večeri uvijek je bio kada bi Tein tata u sobu unio izrezbarenu veliku bundevu u kojoj je gorjela svijeća. Cure bi tada vrištale i smijale se. Nakon toga uslijedio bi vrhunac večeri – svaka se morala spustiti mračnim stubištem, otrčati preko ceste i upaliti jednu lučicu kako bi je one u sobi mogle vidjeti kroz prozor. Lena bi uvijek prespavala kod Tee, svoje najbolje prijateljice. Bile su budne do kasno u noć: pričale su o školi, dečkima koji im se sviđaju, izmišljale kojekakve strašne priče, gledale filmove... Ujutro bi ih dočekao doručak: krafne koje bi ispekla Teina mama i kakao.
Neka djeca uživaju, rekao bi Tein tata.
Kada se prisjeti tih dana, Leni se čini da joj nedostaje dio sebe koji je zauvijek ostao u Zagrebu. Točnije, u Dubravi. O onom zadnjem danu prije odlaska u Rijeku ne želi ni pomišljati. Plakala je Tea, plakala je Lena, plakala je Teina mama. Sljedeće jutro sjedila je u autu i kroz staklo promatrala još uvijek uspavanu Klaku. Širokim zagrebačkim avenijama vozila se u novi grad.
Ovu Noć vještica provest će sama. Ali već je osmislila što joj je činiti.
Probudila se u subotu ujutro. Savršeno! Sutra ne mora u školu i ima jaaako puno vremena.
“Danas je Halloween”, podsjetila ju je mama za doručkom.
“Da, i?” upitno ju je pogledala.
“Pa... uvijek si išla negdje s prijateljicama. Mislila sam ako ćeš...”
“Ja ovdje nemam prijateljica!” prekinula ju je Lena. “Moje su prijateljice ostale u Dubravi. Koji ti dio nije jasan? Da ti ponovim, mislim. A s ovim glupačama iz razreda nemam namjeru družiti se.”
“Mogle bismo danas...” opet je pokušala mama.
“Ne, ne bismo mogle ništa”, Lena je dovršila rečenicu. “Uostalom, imam nekog posla...” ustala je i krenula prema kupaonici.
Nakon pola sata, odjevena, viknula je mami: “Vidimo se!”
“Gdje ideš?”
“Moram do DM-a, onog u trgovačkom centru, tu dolje...”
“Na Škurinju”, rekla je mama.
“Škurinju, Murinju, Serinju, koga briga. Vidimo se!”
“Kada?”
“Za sat i pol-dva. Bok!”
Na gotovo praznoj autobusnoj stanici čekala je liniju broj 11. Ubrzo je ušla u jednako prazan autobus, pozdravila vozača i sjela na jednu od stolica u stražnjem dijelu. Nakon dvadesetak minuta prebirala je po dekoraciji za Noć vještica u DM-u. Djetinjasto, zaključila je na kraju. Kupila je samo jednu crvenu svijeću i crni lak za nokte.
***
Popodne je provela vukući se po stanu. Napisala je zadaću pa prelistala kemiju i fiziku jer je idući tjedan najavljen kontrolni. Onda je gledala televiziju. Predvečer se otuširala i nalakirala nokte u crno. Mami je bilo itekako jasno da se Lena – smrtno dosađuje.“Idem predvečer kod bake i djeda pa ako želiš sa mnom”, predložila je.
Yes! Genijalno! pomislila je Lena.
“Ne, ne mogu. Moram... moram nešto napraviti. Jako je važno.”
“Napravila je fritule, one koje voliš”, mama ju je mamila ukusnim slasticama.
“Stvarno bih došla, ali baš danas ne mogu. Samo ti idi.”
“A kakvog to posla imaš?” mama je bila uporna. “Jutros si rekla da ne ideš nigdje.”
“Pa i ne idem. Moram napisati neki esej o Noći vještica”, izmislila je Lena u trenu. “A to mogu samo navečer, zbog atmosfere i toga svega.”
“A tako...” mama je kimnula glavom. “Ja idem oko sedam.”
“Ok.”
Kad je mama zatvorila ulazna vrata, konačno je odahnula. Ugasila je sva svjetla u stanu i ušla u svoju sobu. Pogledala je na ulicu. Još ima prolaznika. Morat će pričekati. Onaj student vjerojatno večeras izlazi. Vidi ga kako se sprema i nestaje u oblaku dezodoransa. Lijepo se provedi i čuvaj se vještica, nasmijala se samoj sebi. Penzići vjerojatno večeraju, a onda će on zasjesti ispred televizora, dok će ona u kuhinji čitati neku knjigu, pretpostavila je Lena. Drugi kat je osvijetljen. Ništa se ne zbiva. Vidjet ćemo ako ćeš me i nakon ovoga posjetiti u snovima, kretenu jedan. Sjela je za stol, upalila malenu lampu, otvorila ladicu, uzela papir i crni flomaster te počela pisati:
UDALJISE
UDALJIS
UDALJI
UDALJ
UDA
UD
U
Potom je zapalila crvenu svijeću koju je jutros kupila u DM-u i približila papir koji je počeo gorjeti. Skupila je pepeo u kutijicu i čekala da svijeća izgori do kraja.
Oko devet i pol bilo je pravo vrijeme. Obukla je crne traperice, crnu jaknu i crne Starke. Na glavu je navukla crnu kapu. Sa stola je uzela kutijicu s pepelom i ostatke izgorene svijeće. Ne paleći svjetlo na hodniku, spustila se stubama prema izlazu. Pažljivo je pogledala lijevo i desno. Pretrčala je ulicu. Nastojala je biti što tiša. I nevidljiva. Sagnula se ispred parkiranih automobila i pogledom prelazila po njihovim oznakama i registracijskim tablicama. Evo ga! Bijeli Megane. RI 547 PZ. To je taj. Nečujno se uspravila i na šoferšajbu istresla pepeo i izgorenu svijeću. Valjda je nitko nije vidio, proletjelo joj je glavom. Jer, ako je... Ne želi o tome sada ni razmišljati. Mama bi je zapalila na lomači. Baš kao pravu vješticu. Najradije bi mu istresla na čisti auto i blatnjavu zemlju, no odlučila je strogo se držati rituala zvanog udaljavanje zle osobe iz tvog života. Opet je pretrčala cestu i nestala u zgradi. Kad je otključala vrata, umjesto s prazninom, susrela se s maminim pitanjem:
“Gdje si bila? Zar nisi rekla da ćeš ostati kući?”
“Nigdje”, zadihano je odgovorila. “Išla sam baciti neke papire u plavi kontejner.”
“U ovo doba?” čudila se mama.
“Da”, kratko je odgovorila. “Ne volim nered u svojoj sobi”, dodala je ironično.
“Od kada?” mama je počela sumnjati u Leninu priču.
“Od danas”, zaključila je.
“Voljela bih pročitati onaj esej o Noći vještica”, zaskočila ju je.
“Može”, spremno je odgovorila i za par sekundi pružila joj papir čija je stranica bila ispunjena lijepim rukopisom.
Noć vještica, u zapadnoj kulturi poznata i kao Halloween, vraća nas u davno vrijeme starih Kelta koji su živjeli na području Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske, Švicarske pa sve do Ukrajine. Bila je to noć kada 31. listopad ustupa mjesto 1. studenom. Kelti su taj dan nazivali Samhain, odnosno kraj ljeta. Vjerovali su da je tada jedna godina gotova i da stiže nova. Baš na taj dan, u noći punog Mjeseca, svijet živih posjećuju duhovi i vještice. A oni nisu nimalo prijateljski raspoloženi. Došli su da bi nas podsjetili na brojne prijetnje, uključujući i one iz zagrobnog života.
Kako bi se zaštitili od duhova koji lutaju ulicama, ljudi su svoje kuće štitili svjetlom. Palili su velike krjesove da bi se obranili od zlih sila. Vatra je oduvijek bila simbol života, a tama smrti. Halloween je danas nemoguće zamisliti bez bundeva. Jedna ih legenda povezuje s keltskim kraljem Branom koji se žrtvovao za svoj narod. Izrezbarena bundeva bila je simbol smrti jer podsjeća na lubanju. No, kada se u njoj zapali svijeća, ona postaje simbol života. I tako je hrabri keltski kralj zauvijek živio u srcima svog naroda.
Svijet starih Kelta pomoći će nam da bolje razumijemo običaj maskiranja u vještice i druga bića za Noć vještica. Koprena koja odvaja dva svijeta zadnjeg dana mjeseca listopada jako je tanka. Duhovi su lutali ulicama i tražili svoje žrtve. Oni najhrabriji navukli bi na sebe životinjske kože i jelenje rogove. Tako prerušeni, krenuli bi ususret nepoznatim bićima.
U dobro zaštićenom domu konačno je mogla započeti gozba za novu godinu. Odmjerena, naravno, jer duga je zima bila pred njima. Na stol se iznosilo meso, pite, mlijeko i kolač napravljen od bundeva i jabuka. Pila su se tamna pića, možda vina od šumskih plodova.
Ukratko, zaključak bi bio da Halloween nisu izmislili Amerikanci. Kada crkva kreće u veliko pokrštavanje Europe u 7. stoljeću, Samhain se pokušao zamijeniti Svim svetima i Dušnim danom. Na Svisvete se slave svi kršćanski sveci. Ali se zato na Dušni dan pale svijeće za duše umrlih. Možda da ih se primiri i zadrži na drugom svijetu. Baš kao nekada.
“Zanimljivo”, rekla je mama. “Mnoge stvari o Noći vještica nisam ni znala.”
Lena je samo ispružila ruku i čekala da joj mama preda njezin esej.
“Baka ti je poslala fritule.”
Uzela je jednu.
“Prefine su. Ostavi mi ih za doručak. Laku noć.”
Kad je ušla u sobu, spustila je rolete i upalila svjetlo. Opet bi trebalo pospremiti sobu, pomislila je prelazeći pogledom s jednog kraja na drugi. Potom je zgužvala esej o Noći vještica i bacila ga u koš za smeće. No, ubrzo ga je izvadila i spremila u jednu od knjiga na polici. Možda joj zatreba. Nikad se ne zna. Namjestila je budilicu na mobitelu. 6.00. Morat će pratiti reakciju susjeda kada vidi svoj auto.
“Nigdje”, zadihano je odgovorila. “Išla sam baciti neke papire u plavi kontejner.”
“U ovo doba?” čudila se mama.
“Da”, kratko je odgovorila. “Ne volim nered u svojoj sobi”, dodala je ironično.
“Od kada?” mama je počela sumnjati u Leninu priču.
“Od danas”, zaključila je.
“Voljela bih pročitati onaj esej o Noći vještica”, zaskočila ju je.
“Može”, spremno je odgovorila i za par sekundi pružila joj papir čija je stranica bila ispunjena lijepim rukopisom.
Noć vještica, u zapadnoj kulturi poznata i kao Halloween, vraća nas u davno vrijeme starih Kelta koji su živjeli na području Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske, Švicarske pa sve do Ukrajine. Bila je to noć kada 31. listopad ustupa mjesto 1. studenom. Kelti su taj dan nazivali Samhain, odnosno kraj ljeta. Vjerovali su da je tada jedna godina gotova i da stiže nova. Baš na taj dan, u noći punog Mjeseca, svijet živih posjećuju duhovi i vještice. A oni nisu nimalo prijateljski raspoloženi. Došli su da bi nas podsjetili na brojne prijetnje, uključujući i one iz zagrobnog života.
Kako bi se zaštitili od duhova koji lutaju ulicama, ljudi su svoje kuće štitili svjetlom. Palili su velike krjesove da bi se obranili od zlih sila. Vatra je oduvijek bila simbol života, a tama smrti. Halloween je danas nemoguće zamisliti bez bundeva. Jedna ih legenda povezuje s keltskim kraljem Branom koji se žrtvovao za svoj narod. Izrezbarena bundeva bila je simbol smrti jer podsjeća na lubanju. No, kada se u njoj zapali svijeća, ona postaje simbol života. I tako je hrabri keltski kralj zauvijek živio u srcima svog naroda.
Svijet starih Kelta pomoći će nam da bolje razumijemo običaj maskiranja u vještice i druga bića za Noć vještica. Koprena koja odvaja dva svijeta zadnjeg dana mjeseca listopada jako je tanka. Duhovi su lutali ulicama i tražili svoje žrtve. Oni najhrabriji navukli bi na sebe životinjske kože i jelenje rogove. Tako prerušeni, krenuli bi ususret nepoznatim bićima.
U dobro zaštićenom domu konačno je mogla započeti gozba za novu godinu. Odmjerena, naravno, jer duga je zima bila pred njima. Na stol se iznosilo meso, pite, mlijeko i kolač napravljen od bundeva i jabuka. Pila su se tamna pića, možda vina od šumskih plodova.
Ukratko, zaključak bi bio da Halloween nisu izmislili Amerikanci. Kada crkva kreće u veliko pokrštavanje Europe u 7. stoljeću, Samhain se pokušao zamijeniti Svim svetima i Dušnim danom. Na Svisvete se slave svi kršćanski sveci. Ali se zato na Dušni dan pale svijeće za duše umrlih. Možda da ih se primiri i zadrži na drugom svijetu. Baš kao nekada.
“Zanimljivo”, rekla je mama. “Mnoge stvari o Noći vještica nisam ni znala.”
Lena je samo ispružila ruku i čekala da joj mama preda njezin esej.
“Baka ti je poslala fritule.”
Uzela je jednu.
“Prefine su. Ostavi mi ih za doručak. Laku noć.”
Kad je ušla u sobu, spustila je rolete i upalila svjetlo. Opet bi trebalo pospremiti sobu, pomislila je prelazeći pogledom s jednog kraja na drugi. Potom je zgužvala esej o Noći vještica i bacila ga u koš za smeće. No, ubrzo ga je izvadila i spremila u jednu od knjiga na polici. Možda joj zatreba. Nikad se ne zna. Namjestila je budilicu na mobitelu. 6.00. Morat će pratiti reakciju susjeda kada vidi svoj auto.
(ilustracija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar