“Ok”, bilo je sve što je Lena odgovorila.
Ionako nema što pametnije raditi.
“U gradu će biti strašna gužva. Da nam pozovem taksi?”
“Ha?” Lena kao da je nije dobro čula.
“Idemo radije taksijem. Barem neću gubiti živce oko parkiranja.”
To je bila istina. Mamu je prometna gužva neopisivo iritirala. A tek kada bi joj netko počeo trubiti jer nije uparkirala dovoljno brzo ili dovoljno vješto... Još bi se više spetljala i počela vikati na tog nekog/neku koji, eto, njoj dijele lekcije iz vožnje. Ma kako se samo usuđuju! Lena bi u tim trenucima, sjedeći na stražnjem sjedalu sa slušalicama u ušima, poželjela da njihov auto ima rupu kroz koju će propasti od srama ravno do središta Zemlje. Kad malo bolje razmisli, taksi uopće nije loša ideja.
I tako su u 17.00 sati stajale ispred zgrade i čekale taksi.
“Baš je hladno”, rekla je mama i povukla Leni šal preko ušiju.
“Ma daaaj, pusti me”, Lena se pobunila i odmaknula desetak koraka.
Mama je pogledavala na sat kada su ih zabljesnula svjetla taksija koji se cestom uspinjao prema njima. Ušle su i sjele na stražnja sjedala.
“Do grada? Žabica?” upitala ih je mlada taksistica.
“Da, hvala”, odgovorila je mama.
“Nadam se da me niste dugo čekale. Baš je, ono, velika gužva”, rekla je taksistica, vješto okrenula auto pred zgradom i krenula prema blještećem gradu.
Lena ju je povremeno pogledavala u retrovizoru. Bila je malo punašnija, kratke plave kose s vidljivim undercutom, našminkanog lica i živahnih plavih očiju. Na njezinom desnom uhu bile su poredane naušnice. Primijetila je i da ima tetovažu na vratu – mali crveni mak. Morat će provjeriti njezino značenje kada dođe kući. I ona bi rado napravila znak infinityja na zapešću. Ali imala je veliku prepreku – mama. Kad toliko drami oko pirsa, tetovaža je dostižna otprilike poput misije na Mars. I nadalje umotana u svoj crno-bijeli šal na sobove i pahuljice, pogled je zaustavila na mami. I dok je taksistica bila otkačena, mama je bila staložena, elegantna i klasično odjevena. Dosadna, rekla bi Lena. Smeđa kovrčava kosa sezala joj je do vrata. Njezinim jednako smeđim očima ispod lijepo oblikovanih obrva ništa nije moglo promaknuti. Pogotovo kada je Lena bila u pitanju. Svojim dugačkim prstima zataknula je pramen kose iza uha. Mama nikada nigdje nije izlazila a da na lice ne bi nanijela tekući puder, naglasila oči eyelinerom, sjenilom i maskarom, a usne cijelom paletom ruževa. Sada sjedi pored nje odjevena u kaput i zaogrnuta šalom od kašmira. Ukratko, Lena i ona nisu bile nimalo slične. Kao da i nisu bile mama i kći.
“Evo nas”, taksistica je nakon pola sata upalila svjetlo u autu.
Mama je platila. Čak joj je i ostavila neku napojnicu.
“Recite mi... za povratak... mogu vas nazvati ili nazovem vašu centralu?”
“Možete nazvati našu centralu, poslat će vam taksi, nema problema. No, ako se želite opet voziti sa mnom”, vragolasto se nasmiješila, “evo mog broja. Samo me nazovete i vratim vas kući.”
Pružila im je vizitku koju je Lena, ni sama ne zna zašto, prva uzela i spremila je u džep svoje jakne.
“Pa može biti i kod mene, ne?” odgovorila je susrevši se s maminim upitnim pogledom.
Izašle su iz auta i krenule prema Korzu. Gradska šetnica svijetlila je pod mrežom lampica.
“Hoćeš fritule?” mama je zastala valjda na najsmrdljivijem mjestu u gradu – pored kućice gdje su se prodavali kupus, kobasice i kuhano vino.
“Da, ali ne ovdje!” Lena je ubrzala korak.
Pa joj je mama kupila fritule u jednoj od kućica koja se smjestila pored velikog bora ukrašenog kuglicama dobrih želja.
“S Nutellom”, rekla je i pružila joj veliku čašu prepunu primamljivih poslastica. “Nisam ti rekla, prolazila sam Korzom baš onaj dan kada su kitili bor. Pa sam i ja napisala svoje želje i ubacila ih u kuglicu koju su onda vatrogasci objesili tu negdje”, pokazala je rukom u neodređenom pravcu.
“I što si napisala, molim te lijepo?”
“Pa sad... Ako ti kažem, počet ćeš se smijati i reći da sam patetična, zar ne? Uglavnom, napisala sam nešto lijepo za sve nas. Pogotovo za tebe”, mama joj je rukom zavučenom u vunenu rukavicu zataknula onaj nestašni pramen iza uha.
Uvijek to radi, pomislila je Lena.
“Hoćemo li?” upitala je Lena obrisavši ruke nakon što je pojela sve fritule.
“Što kažeš, mislila sam da djedu kupimo...” započela je mama i povela je dvosatnom šetnjom trgovinama.
Lena je na kraju već počela zijevati. I noge su je boljele.
“Ako smo gotove, možemo li negdje sjesti?”
“Idemo na čaj”, rekla je mama i krenula prema malom vintage caffeu u Starom gradu.
Sjele su vani. Lena je povukla bijelu metalnu stolicu koja je zaškripala. Zagledala se u veliki mural Plave šume koji je prekrivao zid visoke zgrade. Konobarica im je ubrzo donijela dvije božićne čarolije – čaj s aromom vanilije i naranče i okusom nekakve voćne mješavine obogaćene cimetom – poslužene u starinskim čajnicima i šalicama. Lena je imala osjećaj da je svratila na čaj kod Alise u Zemlji Čuda.
“Baš fino miriše”, rekla je, i dalje zagledana u Plavu šumu.
Možda je očekivala Bijelog zeca koji će na tren proviriti iza nekog stabla i mahnuti joj.
“Odličan je”, mama je ulijevala već drugu šalicu. “Mogle bismo kupiti aromatičnu svijeću sličnog mirisa...”
Ostavivši na stolu prazne šalice i plaćen račun, mama je stala pogledavati lijevo-desno.
“Što?” upitala ju je Lena.
“Tražim cvjećarnicu. Ne znam je li koja u blizini...”
“Ima jedna na putu prema autobusnoj stanici s koje kreće jedanaestica”, spremno je rekla. “Prolazim pored nje svaki put kad idem na bus”, dodala je susrevši se s maminim neizgovorenim pitanjem kako ti to znaš?
Ušle su u cvjećarnicu gdje im je dobru večer zaželjela ona ista prodavačica baršunastoga glasa.
“Imate možda imelu?” zapitala je mama osvrćući se po lijepo uređenoj cvjećarnici.
“Naravno”, rekla je prodavačica. “Koliko biste grančica?”
“Onako... stručak... za okititi kuću... mislim stan”, rekla je mama.
Prodavačica je uzela par grančica i povezala ih crvenom mašnom. Potom ih je umotala u papir.
“Tko će se poljubiti ispod imele?” upitala je.
“Mislim nitko ove godine. Ja sam prestara, a ona premlada”, mama je pogledala prema Leni koja je dodirivala neke crvene bobice na bodljikavoj grančici.
“Možete je objesiti iznad vrata kako biste u svoj dom privukli sreću”, rekla je cvjećarica. “Ako imate prošlogodišnju imelu, na dan Svete Lucije morali ste je spaliti kako bi s njome nestali i duhovi. Nova imela zamjenjuje staru i štiti nas u godini koja je pred nama.”
“Aha”, promrmljala je mama koja je vjerovala samo u znanstveno dokazive i potvrđene činjenice.
Lena je pak upijala svaku njezinu riječ.
“Ova je biljka čarobna jer ima iscjeljujuća i mistična svojstva. Druidi su se njome štitili od zla, munja i bolesti. Uglavnom, pripisivali su joj blagostanje i mir pa neka nas ono prati i ovoga Božića i nove godine koju ćemo uskoro proslaviti”, osmjehnula im se cvjećarica.
Potom je iz velike vaze izvukla grančicu božikovine, koju je također pažljivo zamotala u papir, i predala je Leni.
“Za tebe. Zelena boja božikovine podsjeća nas da zima neće trajati vječno, kao ni išta drugo u životu, dok crvena boja simbolizira ljubav koja se krije i na ponekad trnovitom putu. Ona grije naša srca i čini nas boljim ljudima.”
Lena je imala osjećaj da će zaspati ako još koji trenutak ostane u toj cvjećarnici. Boja glasa te žene, tako mekana i topla, kao da je ugasila sve svjećice u njezinoj glavi i poželjela joj laku noć.
“Hvala vam i doviđenja”, mamin glas vratio ju je u stvarnost.
“Doviđenja i vidimo se”, pozdravila ih je cvjećarica.
Opet su se našle na hladnom zraku, u maloj, slabo osvijetljenoj uličici.
“Gdje smo mi to zalutale?” pitala se mama tražeći vizitku one taksistice po džepovima kaputa.
“Kod mene je”, rekla je Lena izrecitiravši broj njezina mobitela.
Nakon desetak minuta sjedile su na stražnjim sjedalima. Taksi je polako klizio kroz prometnu gužvu i osvijetljeni grad. Jedini zvuk koji se čuo bio je neki indie rock koji je dopirao s radija.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar