Već je 21. 12. Za par dana sve će biti zatvoreno. A ona nema što čitati. Osim one nezanimljive Ptice u meni koja još leži odbačena na njezinom stolu. Morat će sutra do knjižnice, podsjetila je samu sebe. Nadala se da neće susresti onu knjižničarku koja joj je uvalila tu knjigu i koja čeka da joj Lena izreferira svoje dojmove. A možda bi mogla skoknuti i u knjižaru i kupiti si neku knjigu? Pa Božić je! Može i sama sebi nešto pokloniti. Da, ova druga ideja zvučala joj je bolje. Super, barem zna kako će si ispuniti sutrašnje poslijepodne.
Već je sto puta upalila i ugasila lampice. Netko će još pomisliti da odašilje tajne signale. Na TV-u nije bilo ničeg zanimljivog. Možda se ipak mogla pridružiti mami u kupovini, tek toliko da si malo prikrati vrijeme? A onda se prisjetila gužve, guranja, naguravanja, čekanja u redu na blagajni... i zaključila – ne, hvala.
Danas je Yule – najdulja noć u godini ili noć zimskog solsticija. Lena je u svojoj sobi, među koricama Harryja Pottera, čuvala vještičji kalendar koji je istrgnula iz nekog maminog časopisa. Osam svetkovina sabatha podudaralo se s izmjenom godišnjih doba: Sahmain (uz koji je bila nacrtana bundeva), Yule (okićena jelka), Imbolc (veliko sunce), Ostara (košara s jajima), Beltane (tulipani), Litha (cvjetni vjenčić), Lammas i Mabon (košara puna voća i povrća). Da se nju pitalo – ali, eto, nije – danas bi se slavilo i veselilo; okitila bi se kuća i mlada jelka koja simbolizira novi početak.
Ako već ne može dostojno proslaviti Yule, može zapaliti tri svijeće koje je pronašla negdje u svom ormaru. Tako će njihov dom biti zaštićen i topao. Prva, narančasta svijeća grije kuću. Druga, plava svijeća daje nadahnuća, dok će treća, ljubičasta svijeća rasplamsati strast i ljubav. Dugo je gledala u bijeli plamen i slušala jedva čujno pucketanje. Kako je sjedila za stolom, glavu je oslonila na prekrižene ruke. Možda je na trenutak i zaspala, omamljena toplinom i svjetlošću, kada je začula kucanje na vratima. Jednom-dvaput-triput. Prenula se. Hladni trnci jurnuli su joj tijelom, a koža se naježila. Osluškivala je. Tišina je opet ispunila svaki kutak praznog stana. Hodnik koji je mogla vidjeti iz kuhinje bio je u mraku. Netko je pokucao na ulazna vrata, bila je u to uvjerena. Papuče je ostavila pored stolice i u čarapama, da bude tiša, na vrhovima prstiju krenula u hodnik. Naslonila je glavu na vrata i osluškivala. Ništa. Uvijek se bojala pogledati kroz špijunku na vratima. Jer, što ako bi je s druge strane gledalo nečije oko? Čučnula je i rukama obuhvatila koljena. Osjetila je hladnoću koja prodire kroz pločice u hodniku. Ni sama ne zna što je više čekala. Tko bi normalan kucao na vrata kada s desne strane stoji zvono? Uostalom, u zgradu se i ne može ući jer se prethodno mora pozvoniti na parlafon. Osim ako... ako nisi ljudsko biće i možeš ući gdje god poželiš, kroz svaku, pa i najmanju pukotinu. Energija se ne može ni potrošiti ni stvoriti. Ona samo mijenja svoj oblik, prisjetila se maminih riječi koje su joj tada zvučale tako glupo. Ustala je, okrenula ključ u bravi i što je snažnije mogla, otvorila ulazna vrata. Stubište je, kao i uvijek, bilo osvijetljeno. I prazno. Zatvorila je vrata i opet sjela za kuhinjski stol. Svijeće su još uvijek tinjale. Pogledala je na sat. 19.30.
A i ta mama, što više radi u marketu? Kada će konačno doći kući?
Ustala je, sada već lagano ljuta, i iz ladice izvukla čokoladu. Odlomila je redak i brzinski je sažvakala. Pogledala je imelu koju je mama objesila iznad vrata koja su vodila u kuhinju pa u one svijeće na stolu. Snažno je zamahnula rukom po imeli, toliko da je par bobica palo na pod, a onda puhnula i ugasila tri svijeće.
Gluposti, sve su to najobičnije gluposti!
Među hrpom papira na svom stolu izvukla je Pticu u meni i počela je čitati. Iako nije očekivala, već nakon par stranica priča ju je toliko obuzela, kao i neobične ilustracije, da je sljedećih pola sata nije ispuštala iz ruku. Teško je, jako teško biti drugačiji, zaključila je zatvorivši knjigu. Kao ta mala Berta u nekoj skandinavskoj zabiti početkom 20. stoljeća. Ili kao ona, Lena, u Rijeci 21. stoljeća.
U nekom trenutku začula je driiiiiiin na parlafonu. Jasno kao i ono kucanje na vratima.
“Ja sam”, rekla je mama.
Lena ju je čekala na otvorenim ulaznim vratima.
“Ruke će mi otpasti”, mama joj je predala dvije prepune vrećice.
“Kakav je ovo nered? I što rade ove svijeće na stolu? Lena?!”
Naravno, mami ništa nije moglo promaknuti. Mozak joj je radio sto na sat.
“Napravila sam pokus sa svijećom i vodom”, Lena je mami stala objašnjavati prošlogodišnje gradivo iz kemije. “Znaš, ono, svijeća gori dok u čaši ima kisika jer je to plin koji podržava gorenje.”
“I to si ponovila, što, tri puta? Da se bolje uvjeriš?”
“Htjela sam vidjeti ako bi različite boje svijeća utjecale na proces gorenja”, ispalila je prvo što joj je palo na pamet.
“Naravno da ne bi! Boje svijeća nemaju apsolutno nikakve veze s time. Svijeća gori dok ima kisika. Ostali plinovi ne podržavaju proces gorenja. Točka! Kraj!”
“Da, tako je”, Lena je sada pak kimala glavom.
Mama je, srećom, u međuvremenu zaboravila na otpale bobice imele. Koliko god se trudila, Lena ne bi mogla smisliti nikakav prihvatljiv razlog zašto su se našle na podu.
Sljedećih pola sata slagale su kupljene namirnice: brašno, šećer, jaja, tegle krastavaca, majonezu, mrkve, grašak, slatko vrhnje, vrećice pudinga... Ni vještice se ne bi posramile takve gozbe.
“I to ćemo sve pojesti?” upitala je Lena u nevjerici.
“U biti, da”, potvrdila je mama.
“Napravit ću si kakao i idem spavati. Baš sam nekako umorna”, uzdahnula je Lena.
“Još dva-tri dana pa ćeš moći dulje spavati”, podsjetila ju je mama.
“Bilo je i vrijeme”, odahnula je Lena prisjetivši se skorih zimskih praznika.
Nitko joj neće nedostajati ta tri tjedna. Osim, možda, Matej. Ali i to je upitno. Jer, što su oni? Poznanici? Prijatelji? Je li on možda zaljubljen u nju? A ona u njega? Ili je Matej zaljubljen u neku drugu djevojku?
Legla je u krevet. Koji dan. Zvukom koji je podsjećao na kišu oglasila se primljena poruka na mobitelu.
Ajme, koliko fotografija! Lijepo ste sve uredile za Božić. Sigurno ste najosvjetljeniji stan u cijelom kvartu. I ja se nadam da ćemo iduće blagdane provesti zajedno, kao nekada. Ovdje su pripreme isto u punom jeku. Vjeruje se da velika buka za Novu godinu tjera zle duhove. Nažalost, idući se dan zbrajaju poginuli u proslavi... Čujemo se i vidimo. Još malo pa će i zimski praznici, za koji dan. Čeka te zasluženi odmor od tri tjedna. Volim vas i mislim na vas, tata.
Lena je bila toliko pospana da nije ni pogledala što rade susjedi. Možda i bolje. Jer, da je, sigurno bi se susrela s tri para očiju koje su gledale ravno prema njezinom prozoru.
Nema komentara:
Objavi komentar